   |
ANKETA
Tražeći nekog od žena, liječenih alkoholičarki, sreli smo u TV dvorani, koja se nalazi na prvome katu ovog odjela,
djevojku koja je sjedila sama, u jednom kutku i gledala s očitim zanimanjem jednu od brojnih televizijskih serija.
Brzo smo uspostavili kontakt i razgovor je počeo:
- Ljubav je osjećaj koji se mora učiti iz dana u dan, mjesecima, godinama, do kraja života. Ali s razumijevanjem,
obostranom pažnjom, nježnošću, trezveno... A ja sam svoju mladost pretočila u tisuće čaša koje su u meni stvarale
lažno zadovoljstvo, učile me, tek sad vidim, pogrešno, kako ljubav nastaje iz moga srca... Nakon moje odluke da se
konačno, zacijelo u posljednji čas, ostavim te gorke čaše pića u njoj, te dođem na ovu Kliniku i liječim kao
alkoholičarka s "dugogodišnjim stažom", shvatila sam koliko sam godina izgubila provodeći u disko klubovima,
raznim kafićima, uglavnom za šankom uz "prijatelje" koji me na ulici već sutradan nisu poznavali. Ili ih ja nisam
prepoznavala, jer ih nakon "ludo provedene noći" nisam mogla ni zapamtiti. Čak ni njihova imena. Ovdje sam
upoznala mnoge ljude čija je sudbina, za što smo sami krivi bila slična mojoj. Odjednom sam osjetila u svojoj duši
i srcu "rađanje" ljubavi koju do sada nisam prepoznavala u meni. Nisam je mogla otkriti. Imala sam dojam kao da
sam se upisala u prvi razred osnovne škole i počela učiti prva slova...Slova ljubavi. Odjednom sam počela pamtiti
imena svakog tko mi je na ovom odjelu prijateljski pružio ruku, rekao riječ podrške, počevši od bolesnika,
stručnog osoblja i liječnika s kojima sam svakodnevno kroz brojne edukacije komunicirala. Stoga sam čvrsto
odlučila da moja apstinencija od alkohola mora biti trajna, da je točno kada netko kaže da je ljubav osjećaj koji se
treba učiti, kroz radost i bol, razumno i iznad svega trezveno.
Branka iz Karlovca
Branku smo ostavili samu jer sugovornika s druge strane nije bilo. No, ako bude uporna, tijekom liječenja nauči i
"abecedu ljubavi", on će biti uskoro, kraj nje, u Karlovcu ili nekom drugom gradu...
 |
