SUPRUGE NA SEMINARU NA TREŠNJEVCI

Ljubica Uvodić, prof.

Salinger kaže da se dobra knjiga poznaje po tome što nakon pročitane zadnje stranice poželiš nazvati pisca telefonom. A dobar se seminar poznaje možda i po tome što mu njegovi sudionici pišu pisma. I to je to. Ma koliko mi o tome šutjeli.

Vruća jesen, kako smo nazvali prošle jeseni Seminar na Trešnjevci, prerasla je u Rano proljeće na Trešnjevci. Zamišljen kao edukativno mjesto susretanja, proširio se i tematski i po svojim sudionicima. Osim serije predavanja organizirana su tri okrugla stola: na prvom su govorili rehabilitirani alkoholičari, na drugom mladi, a na trećem supruge.

Prvi okrugli stol je opisan u prošlom članku o Seminaru, pa sada spomenimo samo još iskrenost i emocionalnu obojenost koja je inspirirala polaznike i utjecala na daljnji rad Seminara. Prvi okrugli stol nam se tako svidio, da smo poželjeli da ih imamo još. Jedna od moćnih krilatica Seminara - Ne učimo samo od predavača, nego od svih sudionika - dobila je tako još jednu potvrdu.

Drugi okrugli stol je donio nešto novo. Na ploči je Silvio naslikao sliku šarenim kredama, koja i nadalje resi našu malu dvoranu u Domu zdravlja u Nehajskoj. Čipkasta koperta ju je samo nakratko pokrivala prije početka i tako simbolično dovela na Seminar jednu baku i podsjetila nas na naše bake. Na stolu je uz obvezno cvijeće donijeta i svijeća. Seminar je narastao i u sadržajnom i u pojavnom obliku do, gotovo bismo rekli, male predstave s tim jednostavnim i lijepim elementima scenografije. Uspješno je i poučno spomenuta libroterapija (liječenje čitanjem), pet-terapija ( liječenje uz pomoć kućnog ljubimca). Ali, kao što uvijek biva najbolji je dio onaj koji se unaprijed ne pripremi, koji se dogodi kao dio živog seminarskog toplog ozračja. Izvrsno je bilo ono što su pročitali Silvije i Dubravko i pripremila Lana, ali je posebno dirljivo bilo i dugo će se pamtiti ono što je naš duhoviti Dubravko Škunca ispričao u okviru diskusije. Izašao je načas iz svoga zabavnog i simpatičnog imagea dijeleći s nama svoje duboko, ozbiljno i proživljeno iskustvo.

Mladi su sa svojim ukupnim nastupom toliko podigli očekivanja, da su sudionice trećeg okruglog stola imale još teži zadatak. Ali emocionalno inteligentne, sklone suradnji i potpomaganju, dale su svaka svoj doprinos i tako se i njihov nastup slio u zajednički doživljaj. Treći okrugli stol je posvećen suprugama. One su govorile o sebi i riječima i "scenografijom". Naša depadansa iz Šenkovca, kako od milja zovemo dragu obitelj Antolović, pobrinula se ne samo za cvijeće nego i za kolače. Gospođa Marija je donijela gitaru i ispričala svoju terapiju kod dr. Maurizia Troncosa. Gospođa dr. Ksenija je govorila o nadi, a gospođa Antolović, naša draga Maca, ili kako je prekrasno i u šali zove njen Mićo - "Logistika", govorila je o svojoj sigurnosti i nesumnjanju. Gospođa je Milena govorila o usponima i padovima, ustrajanosti i borbi. Gospođa Darija o svom iskustvu i učenju. Diskusija se razvila odmah. Još dok su se grickali kolačići. A onda su uslijedila i pisma. Pisma kao kriterij da je Seminar dobar.

U našoj se maloj dvorani nađemo petkom u pet. Popričamo slažući se ili, što je još češće, blago se i nježno suprotstavljajući. Učimo jedni od drugih i u slaganju i u suprotstavljanju. Upoznajemo se i zbližavamo i možda je preveliki kompliment, ali je bilo lijepo čuti, to je naša mala - "katedrala demokracije". Tu je sintagmu skovao, a tko drugi, nego naš Mićo. Raziđemo se u sedam, osam ili devet. Svatko svojoj kući. Svojim obiteljima. Ali, naravno, time nije sve rečeno. Jer razmišljanja i doživljavanja Seminara ostaju. I onda se netko odluči da napiše pismo. Svejedno je na koga od nas to pismo naslovi Pismo ide Seminaru i čita se.

Tako je bilo i s Okruglim stolom naših supruga. Pobudio je živu raspravu i za vrijeme svog trajanja ali i nakon njega. Što je najbolje preporučiti supruzi? Kako da se ponaša? Živu raspravu i razlog pismima potaknula je ovog puta riječ - NADA. Treba li se supruga nadati? Ne, viču neki. Ona mora ZNATI. Nada je premalo. Ne. Viču drugi. Ona mora biti POTPUNO sigurna i mirna. Njena sigurnost i mirnoća najljepši je ljubavni zalog. Njena sigurnost se ne može izmjeriti sa postotkom. Ona je naime stopostotna i tako presudan čimbenik obiteljskog uspjeha.

Ostala je IZA nas tog petka njezina odgovornost za lošu komunikaciju u obitelji. Spoznat je njezin udio u nefunkcioniranju obitelji. Shvatili smo što je njih oboje činilo nesretnima. Teško je bilo njezino nezadovoljno trpljenje jednako kao i govorenje ili prigovaranje bez snage da se išta poduzme. Njezino preglasno, odlučno uzimanje riječi i svih zasluga doživljava se kao prepreka u motiviranju za zajednički nastavak.

Urota između nje i djece bila je opasna. Prikrivanje kućne "sramote" zablokiralo je rješavanje problema. Nerazumijevanje da je u svakom odnosu barem dvoje ljudi koji čine taj odnos povećavalo je osjećaj krivice. A možda je najviše od svega nagrizala i štetila sumnja. Nju je mučio strah da će se opet dogoditi zlo. A njega je razaralo to nepovjerenje.

Možemo li otkloniti strah i reći životu, braku, suprugu... još jedanput, i svaki dan ponovno: DA?

UZIMAM TE. I VOLIM TE: onako kako smo to jednom davno rekli. Sjetimo se.