KORAK PO KORAK U ALKOHOLIZAM I MOJA REHABILITACIJA

M. B.
Klub "Silvije Strahimir Kranjčević"

O tvaram sastanak, pozdravljam sve prisutne, i tako dalje. Deseci pari očiju gledaju baš u mene, moju kosu, lice. Tješi me što bar nekolicina njih pozorno sluša i ne gleda okolo, za razliku od onih što čitaju novine, drijemaju. Osjećam svaki pogled koji peče, koji je dosadan, znatiželjan, pogled sa simpatijama, podrugljiv, pogled koji očekuje moju pogrešku. Je l i meni dovoljan ovaj jedan 0,3? Hvala Bogu, nisu se još svi skupili, trčim prema ormaru i još jedan 0,3? Sad me gledajte, sada mogu govoriti, usmjeravati razgovor. Moći ću rješavati sukobe, ispravljati nepravde, jer, eto, radi se "samo" o ljudima. Hvala Bogu, prošao je i taj sastanak zbog kojeg nisam spavala pola prethodne noći.

Zove prijateljica podsjetivši me da ne zaboravim na proslavu rođendana, nas četiriju u znaku jarca. Nisam, naravno, odlazimo na večeru, zatim u "čardu", jer ta jedna godina prema daljoj "zrelosti" mora se dostojno obilježiti. Pivo, pivo, pivo, i opet pivo. Nisu ni potrebna pitanja, jer zna se, zaboga, gasi "žeđ".

Ljetna bračka jutra: gazdarica donosi svježe ubrane smokve uz riječi: može li loza? Naravno, kad je domaća, dalmatinska. Ljubazni domaćini, uz tek ulovljenu ribu i vruće gradele - obvezno morate probati ovo naše crno, domaće. Provjeravamo domaću kvalitetu i nešto kasnije u konobi, na obali, nakon večernje šetnje. Hladna zagrebačka jutra i nakon razmišljanja što raditi, povratak kući. Ništa. Bar će večer biti ugodna. Malo duhovnog užitka, odlazak na premijeru, nazdravljamo šampanjcem napetim umjetnicima ne čekajući prve kritike. Moram paziti, kažem sebi, valjda mi neće škoditi taj šampanjac na moja mala tri piva koja slijede.

Prvi jesenski plodovi donose posao - opet radim, živim, pa naravno, proslavit ćemo. Tako prolaze lijepi dani i još ispijenije noći, sve do rane zore kad se često umire kako se to meni činilo.

I konačno, jednog podneva - rođendansko obećanje majci - Idem se liječiti.

* * * * *

N a liječenje u Kliniku za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" došla sam 16.10.1997. godine. Nije više išlo. Svakodnevno sam se uništavala alkoholom, tabletama i depresijom, što mi je tako dobro išlo da sam došla do ruba ponora, a bilo mi je svejedno dokad će trajati. Ipak, dala sam si još jednu šansu.

Prvi dani su bili snalaženje u vremenu i prostoru. Trebalo mi je vremena da zapamtim i sam naziv Klinike a da ne govorim o definiciji alkoholizma. Ujedno su to bile i primitivne predodžbe o takvim ustanovama, a o programima liječenja da i ne govorim. Predodžba o svemu tome svodila se na neku vrstu treznionice i nekoliko razgovora sa psihijatrom, uz sumnju može li se meni više uopće pomoći. Dolazak je bio bijeg od užasa koji me je obuzimao sve više, a moje tijelo nije više moglo čekati neko sutra.

Bojala sam se svega - hodanja, govorenja, ali se opet pokazala moć riječi. Mislila sam da se događa čudo (što će brzo proći) - već nakon nekoliko dana terapije osjetila sam užitak otkrića: program liječenja, terapeuti koji, nepojmljivo, baš svaki dan, ulaze na mjesto koncentrirane tolike ljudske patnje i tragedije. Izjavila sam pred svima da sam alkoholičarka, jer sam ove godine sebi samoj to priznala. Gorko mi je bilo to izreći, ali me je, kao totalnog neznalicu, zaprepastilo i nekoliko spoznaja. Ponajprije spoznaja da je alkoholizam bolest, i da je ovisnost neizlječiva. Obradovalo me je što nisam psihički bolesna i da osjećaj dobroga, određujem sama, svjesno i bez patnje.

Tijekom liječenje osjetila sam zadovoljstvo biti gospođa. Uz svoje ozdravljenje uživala sam što se dvije Slavice sve češće smiju, što Milka sve rjeđe zapinje u hodu na stubama i što Marija zna da joj je Klub Gajevo, a ne u Gajevoj. Doduše, stekla sam neke nove strahove s kojima se moram naknadno nositi: strah od skretničara, prodavača plina i sl.

Kada dođem kući, ne želim više vidjeti pogled moje majke kao da umirem, ne želim da vozilo Hitne službe odvozi moga oca kao kad je saznao da mu je kćer alkoholičarka.

Želim raditi, voljeti sve one koji mi nešto znače. Majka me je opet poljubila i ima svoju staru boju glasa. Otac ipak ne završava u bolnici bez obzira na visok tlak i oštećeno srce. U mojoj i vašoj rehabilitaciji i afirmaciji ne zaboravite moj broj telefona kad otvorite slastičarnicu ili knjižaru.

I na kraju, zahvaljujem svim osobama Klinike što sam dobila mogućnost da se tu liječim. Svim svojim supatnicima želim što i sebi: duboko u sebi znamo što želimo i što je pravi put. Zato, ostvarimo to. Jer, proći dio puta nije isto što i proći krivim putem.

Znam da sam pješak na putu prema zdravlju i životu primjerenom čovjeku. Neka, uvijek sam voljela pješačiti.