JEDNA NOĆ U BOLNICIKlub "Đakovo"
Gluho doba noći. Na liječenju sam u KB "Sestre milosrdnice", u Vinogradskoj ulici. Netko me budi i
zove da dođem na prijamni. U tijeku svog liječenja pomagala sam sestrama. Opet jedan "ženski" slučaj,
pomislila sam i sišla.
Prvo što sam primijetila bilo je da je bolesnica veoma mlada. Ležala je na stolu i neuspješno se
pokušavala pridići. Poderane čarape, suknja, bluza. Bez donjeg veša, mokra, blatna, puna modrica i
ogrebotina, djelovala je više nego jadno, gotovo zastrašujuće. Vozač hitne rekao je da je nađena na
vojnom otpadu. Bilo je sigurno da je prošla kroz mnoge muške ruke. Zbog zadovoljstva sigurno ne, zbog
novca vjerojatno. U torbi je nađena poluispijena flaša konjaka, koju je sestra odmah s gađenjem bacila. I
sestrama se ona gadila, to je bilo očigledno. Tko zna koliko je takvih pijanih i nesretnih žena prošlo kroz
ovu sobu? Sestre su se trebale na to naviknuti. Kad je dobivala injekciju, promatrala sam joj lice. Krupne
oči, raširene zjenice, upali obrazi i zgrušana krv u uglovima ustiju. Imala je 18 godina i već je dobro
poznata na ovom odjelu. Slijedio je hladan tuš. Otimala se, bacala, vikala, pokušavala je nešto reći. Nisam
je razumjela. Bila je pijana i njezin pogled uzalud je tražio torbu, gdje je vjerovala da ju čeka flaša, a u
njoj " SPAS" . Slijedila je bolnička spavaćica, triježnjenje, spavanje.
Vrativši se u krevet, više nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o njoj, i o tisuće drugih žena slične
sudbine. Mnoge se izvuku iz pakla alkohola, otpočnu novi život, uz veliku podršku, ljubav, pažnju i
razumijevanje obitelji, supruga, sredine u kojoj žive.
Hoće li ova žena, koja je ujutro odmah zatražila svoje ostatke odjeće i vjerojatno zašla u prvi kafić da uz
alkohol smiri drhtave ruke, jednog dana naći smiraj, naći samu sebe, ali bez alkohola i sveg zla što uz to
ide?
Ili će nastaviti tamo gdje je nakratko stala, na otpadu, uz prostituciju i neizbježnu flašu konjaka u torbi.
Hoće li joj pomoći društvo koje ju tako nemilosrdno osuđuje i hoće li to i ona sama htjeti?
|