   |
O EPILEPSIJI NA TEMELJU OSOBNIH DOŽIVLJAJA
Iz Psihijatrijske bolnice Popovača
Mario Orlić
Zovem se Mario Orlić, imam 20 godina i liječim se na
II odjelu Psihijatrijske bolnice " Dr. I. Barbot" u
Popovači zbog ovisnosti o alkoholu.
Napad padavice vidio sam na svom prvom liječenju u ovoj bolnici i tako me se neugodno dojmio da sam pomislio kako više sigurno neću uzeti ni kapi alkohola strahujući da bih slično mogao i sam doživjeti. Na odjel je stigao mladić mojih godina, s kojim sam se odmah sprijateljio. Jednom prilikom, dok smo razgovarali, on se iznenada, bez ikakva upozorenja srušio pokraj mene "kao drvo", udarivši snažno glavom u pod. Skočio sam k njemu, uplašen, u želji da mu pomognem. Bio je bez svijesti, počeo se tresti i grčiti, mijenjati boje u licu, a iz usta mu je curila krvava pjena. Bio sam toliko prestrašen, te sam jedva dozvao pomoć. Dotrčali su liječnik i medicinska sestra, davali su mu lijekove, a potom ga premjestili u jedinicu intenzivne njege. Sve opisano trajalo je možda minutu-dvije, ali meni se činilo kao daje vrijeme stalo. Moj prijatelj se osvijestio, ali je bio nekako smeten i zbunjen i ničega se nije sjećao. Doimao se umorno, pospano, nekako izgubljeno. pa sam se povukao ostavivši ga da se odmori, no sam se nisam mogao opustiti, vrlo potresen onim što sam vidio.
U razgovoru s pacijentima i terapeutima s odjela saznao sam da opisani napadaj, kojem sam bio prisutan, nije, na žalost, rijetka pojava kod alkoholičara, te da se zloupotrebom pića može razviti tzv. simptomatska epilepsija.
Sve me je ovo navelo da se zamislim nad svojim postupcima. Razmišljam: "Mlad sam, vjerujem, još uvijek očuvanog zdravlja, ne želim se nikada naći u situaciji potpune bespomoćnosti, želim kvalitetno , proživjeti svoj život i zato kažem NE alkoholu!"
 
Iz Psihijatrijske bolnice Jankomir
Milan Malčec
Imao sam brata rođenog 1947. godine, koji je poslije nesreće, pada iz kamiona 1978. godine, zbog ozljede lubanje dobio padavicu, koju je alkohol pogoršao.
Kako nisam živio s njim, imao sam priliku samo dva puta vidjeti njegove napadaje. Bilo je strašno gledati njegove muke. Bacanje na pod, trganje odjeće, pjena na ustima i nakon jednog kraćeg mučenja bi se smirio. Smirio bi se kad bi mu netko stavio tvrd predmet u usta koji bi on u onim mukama zagrizao i trebalo ga j e dobro držati da se ne baca. Imao je neki predosjećaj, pa je prije napadaja bio dosta nemiran i nervozan, takva sam ga ja vidio. Poslije napadaja kada bi sve to popustilo, on bi zaspao dosta umoran i izmučen i nije znao što se dogodilo. Nije imao ni žene ni djece, živio je sam u svojoj kući, na seoskom imanju, radio je i u poduzeću. Zadnje vrijeme je dosta pio i sve češće imao napadaje.
Dana 2. srpnja 1992. godine, negdje između pet i šest sati popodne, dobio je napadaj padavice u štaglju. Tamo je pao i ugušio se. Tako je tragično završio njegov život u četrdeset prvoj godini života.
Iz Kluba liječenih alkoholičara
Vladimir Lojna, Klub ZET Podsused
Pijenje alkoholnih pića smatrao sam sasvim normalnim u svom životu. Nisam mogao povjerovati da alkohol osim negativnog djelovanja dovodi i do drugih poteškoća za zdravlje čovjeka. Druženje uz čašicu više od deset godina ' sve je više pogoršavalo moje zdravstveno stanje. Uz svakodnevno pijenje, zanemarivanje obitelji, neredovitu prehranu, psihičke napetosti, nervoze i druge poremećaje, noćne more, jutarnji mamurluk, nezadovoljstvo sa samim sobom. bili su čest pratilac.
Prvi napadaj alkoholne padavice imao sam 1987. godine u trgovini. Trgovac koji je bio nazočan, navodi da sam odjednom izgubio svijest i srušio se pred pultom. Pritom sam imao grčevite pokrete ruku i nogu u pravilnim razmacima, pjenu na ustima, nemogućnost disanja, oči su se "izokrenule".
Napadaj je trajao oko jednu do dvije minute, i potom spontano prestao nakon čega sam duboko zaspao. Odvezen sam u Neurološku kliniku Kliničkog bolničkog centra Rebro na obradu. U vrijeme boravka na odjelu, ponovio se još jednom napadaj padavice. Napadaja se ne sjećam, niti sam bilo što predosjećao. U bolnici, nakon dolaska punoj svijesti, osjećao sam se smeteno i nesigurno. Imao sam bolove u svim dijelovima tijela, pogotovo u mišićima. Nakon završne obrade, otpušten sam kući s preporukom da uzimam Phemiton od 200 mg, jednu tabletu navečer. Zbog ovisnosti o alkoholu, liječen sam prvi puta u Kliničkoj bolnici "Sestre milosrdnice" 1988. godine, u dnevnoj bolnici. Nakon liječenja apstinencija je trajala dulje vrijeme, ali sam opet počeo piti unatoč upozorenju o eventualnim napadajima. Godine 1994, nakon ozljede glave zadobivene u epileptičkom napadaju, ponovno sam bio u stacionaru u Kliničkoj bolnici "Sestre milosrdnice". Terapeut mi je bila mr. sc. dr. Golik-Gruber Vesna, koja mi je puno pomogla u tijeku mog liječenja.
Ovo liječenje shvatio sam ozbiljno, bilo je uspješno do danas bez recidiva. U toku moje četiri godine apstinencije nisam više imao epileptičkih napadaj a.
Zdravstveno stanje mi je u redu, uz redovite kontrole EEG-a nalaza, koji su u granicama normale. Zbog toga osobama koje su imale epileptički napadaj savjetujem trajnu apstinenciju od alkohola.
Copyright 1997,1998
Webmaster&Design:Davor Moravek
|
