POSVEĆENO USPOMENI NA PROF. DR. BRANKA LANGA

Hvala prof. dr. Branku Langu!

  

Ana Cegledi, v.med.sestra obiteljski terapeut Glavna. sestra Klinike     

Smatram svojom obvezom napisati samo djelić istine o svjedočenju bolesnika i članova njihovih obitelji o životnom djelu prof. dr. Branka Langa.

Prvi utorak nakon smrti prof. Langa (4. ožujka 1994.) našla sam se sama sa članovima velike grupe obiteljske terapije, koju je vodio profesor i ja s njime. Bila je to velika terapijska grupa. I toga su utorka u 15,30 svi bili na svojim mjestima. Kako je bilo? Tužno, tiho, mir je bio u dvorani punoj ljudi. Onda je započeo tihi govor, jedan po jedan, svi su htjeli nešto reći, oprostiti se, zahvaliti mu.
Svi su bili tužni i trajalo je žalovanje...

Duboko u sebi osjećala sam njihovu tugu zbog gubitka njima nekoga tako dragog i tako važnog.
Žalili su za čovjekom, za učiteljem, znanstvenikom i stručnjakom.

Rad se nastavljao iz utorka u utorak. Obitelji su odlazile, a nove dolazile, ja sam ostala, nastavila raditi i postala njihov terapeut. Nastavila sam s radom koji su utemeljili moji učitelji, od kojih sam učila raditi s obiteljima, učila poštivati svakog čovjeka, stekavši praktično iskustvo u tome vrlo osjetljivom i zahtjevnom poslu. Tijekom posljednje četiri godine je grupnim radom bio obuhvaćen veliki broj obitelji, različitih po sastavu: bračni parovi, djeca, roditelji, djedovi, bake, nećaci i nećakinje, svi oni koji dijele poteškoće ugrožene obitelji. Svi su oni učinili nešto za sebe i svi su oni dali dio sebe za druge, za grupu, dali su jedno novo iskustvo, koje je utkano u praktičan rad u grupnoj obiteljskoj terapiji.

Ono što sam tijekom proteklog vremena slušala od bolesnika i njihovih obitelji, od onih koji su uspjeli, ali i od onih koji su recidivirali, bila su svjedočenja o velikoj požrtvovnosti i zalaganju prof. Langa za svakog od njih i njihove obitelji. Teško je mjeriti rezultate toga rada, ali od svih statistika najmjerodavnija su svjedočenja rehabilitiranih obitelji, o onome što su proživjeli, o mukotrpnom putu osobne promjene i o kvaliteti života koji sada žive.

Evo kako jedna četveročlana obitelj vidi svoj put kroz obiteljsku terapiju započetu za života prof. Langa, koja teče do danas povremenim kontaktima s grupom i terapeutom, te vrlo aktivnim radom u svome klubu liječenih alkoholičara..

"Danas, iz stanovite vremenske udaljenosti jasnije vidim taj svoj početak i profesorovu ulogu u tome", kaže naš bolesnik. "Doživio sam ga kao velikog stručnjaka, ali i kao velikog čovjeka. Osjećao sam da me prihvaća takvoga kakav jesam, ali nije prihvaćao moju uljepšanu priču o meni. Pred svima je od mene tražio da vidim svoju stvarnu istinu, koju ja nisam vidio, ili je nisam želio vidjeti. U početku sam to često pokušavao izbjeći. Profesor mi je pomagao da to glasno izgovorim i da se suočim s time. Nisam to odmah prihvatio i nisam vjerovao ni profesoru ni grupi. Sazrijevalo je to u meni tjednima, pa i mjesecima dok to nisam prihvatio. Upravo je to bio temelj na kojem sam sagradio svoj novi život. Prvi put u životu sam spoznao tko sam i bio sam svjestan svih svojih mana i vrlina. S tom spoznajom postajao sam sve sigurniji u sebe. Moja me je sigurnost oslobodila mojih osobnih okova, mojih zabluda, moje neslobode i moje potpune neodgovornosti. Danas znam da sam drugi čovjek, polako ostvarujem sebe i svoje životne uloge. Postao sam suprug i otac. Te mi uloge život znače, a tako mi je sve to bilo daleko. A kako bi tek moj život bio prazan bez toga? Moja uloga sina i odnos prema mojim roditeljima konačno se potvrđuju. Bio bih žalostan da nisam spoznao životne vrijednosti koje čine smisao moga života.''

"Meni je trebalo puno više vremena nego mome suprugu", kazuje supruga, "da prihvatim, da i ja imam svoj udio u svemu što se događalo nama, našoj bračnoj zajednici, našoj djeci. Kada me prof. Lang prvi put pitao za to, kakva sam ja to žena, supruga i majka, bila sam vrlo uvrijeđena i glasno Sam prosvjedovala. Govorila sam kako nisam ja došla na liječenje, nego moj suprug, da nije mene, sve bi kod nas propalo. Samo neka on prestane piti i u nas će biti sve u redu. Još me i grupa počela ispitivati i nuditi neka svoja rješenja. Osjećala sam se napadnutom i htjela sam napustiti grupu. Tada me profesor pogledao i rekao: 'Možete vi, gospodo, otići ako hoćete, ali ako se predomislite i ostanete. čeka Vas težak posao. Morat ćete obračunati sama sa sobom' .

Nisam otišla. 'Zašto niste otišli, gospodo', pitao je profesor još jednom. 'Potvrđujete svoju nedosljednost. Koliko puta ste suprugu rekli da ćete otići i niste otišli?' Počeo je moj hod po mukama. Tražio je od mene da konačno postanem supruga, da prestanem biti mama svome suprugu. Da prestanem biti žrtva, spremačica, peglačica, tračerica svoga supruga. Borila sam se protiv toga i htjela sam dokazati i njemu i grupi da to nije tako, sve do jednoga utorka kad smo doveli na terapiju sina i kćer. Na profesorovo pitanje kako oni vide tatu i mamu, kakav život oni žive, sin je pred cijelom grupom kazao: 'Nismo imali tatu jer je uvijek bio pijan, ali nismo imali ni mamu jer je uvijek bila ljuta, svadljiva i nezadovoljna. Mi smo radili po svome kako smo znali. Nije mi bilo lako jer sam ih oboje volio.' To svjedočenje moga sina, a kasnije i kćeri o tome kako oni mene vide, veoma me je zaboljelo. Tek tada sam počela rješavati sebe na toj obiteljskoj terapiji. Počela sam se pitati tko sam ja, što ja to radim što nije dobro kod mene - i krenula sam. Trajalo je to s usponima i padovima i još traje. Postala sam opuštenijom, sretnijom, svi su to primjećivali, a naš je brak postao stvaran. Biti suprug, biti mama, odzvanjaju mi i danas te riječi prof. Langa."

"Sretni smo što su tata i mama došli u ovu grupu i što su uspjeli napraviti takav odnos koji ih usrećuje, iako danas njih dvoje udruženi traže puno više od nas, ali i od samih sebe. Veselim se doći kući". kaže sin, "iz koje sam tako često htio pobjeći i više se ne vratiti." A kćer je rekla da se ponosi svojim tatom kojeg se je sramila i zbog kojeg nije prijateljice pozivala doma. Sada smo mi prava obitelj.

Hvala prof. Langu za mnogo takvih ili sličnih obitelji, koje su dotaknule svoju sreću, ali i za one koje će sudjelujući u programu obiteljske terapije, to tek postići.   

 Copyright  1997,1998 >Alkohološki     Webmaster&Design:Davor Moravek