OTVORENO PISMO ČLANOVIMA KLUBOVA

Prvi put liječio sam se 1967. godine. Apstinirao sam do 1972. godine. Oženjen sam, otac dvoje djece i djed.

Službovao sam 15 godina u Saveznoj geodetskoj upravi kao geodet u različitim mjestima tadašnje Jugoslavije. Nakon toga sam deset godina radio u delničkoj Upravi za katastar. Zbog neurednog terenskog života, došle su do izražaja alkoholne navike, pa sam bio upućen na liječenje drugi put 1974. godine. Od tada apstiniram.

Sklonost pisanju imao sam oduvijek, no budući da sam do svoje dvadesete godine (1931.-1950.) živio u Sloveniji, hrvatski pravopis nisam poznavao. Nakon drugog liječenja počeo sam učiti hrvatski i godine 1985. napisao roman o alkoholičaru i njegovu liječenju. Iako je rukopis nagrađen od riječkoga Književnoga društva, nitko ga nije htio tiskati. Alkoholni lobi i društvene navike bili su prejaki, a da bi se objavila protupromidžba. Pisao sam povijesno-akcijske romane koji su se rado objavljivali.

Zamolio sam uredništvo "Alkohološkog glasnika" da mi pomogne. Možda bi se na taj način pronašla sredstva za tiskanje romana. Poželjno je da svaki klub ima svoju knjižnicu. O razlozima ne mogu pisati, jer bi to predugo trajalo. Jedan od tih razloga jest resocijalizacija: piti ili ne piti osobna je stvar, ali biti društveno koristan, treba znanje, a znanje se uči iz pisane riječi. Još je poželjnije posjedovati kućnu knjižnicu, jer su stručne knjige često "teške", dok beletristika nudi priču u kojoj je on sam možda protagonist.

Knjiga bi koštala 50 kuna. Ne bih se upuštao u tiskanje manje od 500 primjeraka jer to iznosi oko 25000 kuna. Za svaki slučaj, navodim svoj žiro-račun: 33800-620-16-05-02151-2-060-03787-5. Uplaćeni novac smatrao bih pretplatom i za 1000 kuna dostavio bih poštom 20 primjeraka knjiga, ako vi, članovi kluba, ne pronađete bolji način. Naravno, da bi za mene bilo najlakše kad bi neka izdavačka kuća preuzela obvezu tiskanja.

Radi zahvalnosti što mi je apstinencija omogućila 25 godina punog života, obiteljske radosti i spisateljskog ugleda, smatram dužnošću zamoliti za pomoć dobronamjerne apstinente.

Objavljujemo odlomak iz spomenutoga rukopisa.

Draga moja ženo i dječice!

Prije svega, primite od mene lijepe pozdrave, a Ankici, mojoj slatkoj curici, šaljem pusicu. Danas je nedjelja, dan odmora, i dok se u dvorani dečki pripremaju za ples, ja vam pišem ove retke. Tvoje sam pismo, Đurđa, dobio, a što se tiče briga i teškoća, ja ti mogu reći samo to da će sve biti u redu kad dođem kući i preuzmem te probleme na svoja leđa. Ovdje nas uče promjeni ponašanja, to jest, kako možeš od sebičnog ovisnika postati skrban otac i dobar gospodar kuće, pa ću od sada i ja biti takav. Drugo ti u tom pogledu nemam što reći. Znam da je to tebi čudno, kao što je bilo u početku i meni, ali sam s vremenom shvatio da se baš u tome sastoji naše liječenje. Naša te socijalna radnica zove na razgovor. Od doktora u Domu zdravlja uzmi uputnicu i dođi ovamo u Vinogradsku bolnicu što prije, jer mi je mnogo stalo da svima pokažem kako se nisam srozao do kraja, nego da još imam djecu i ženu.

Tomo podigne glavu napisavši u pismu posljednju riječ. Zagleda se u nevidljivu točku na zidu. Na pamet mu padne prvo jutro u bolnici kad je nakon doručka bio raspoređen na radnu terapiju. Bio je dodijeljen grupi koja je čistila dvorište. Bijelim pijeskom posuti prostor ispod bolničkih zgrada bio je čist, osim tu i tamo odbačenih čikova. Osvrtao se oko sebe, tražeći neki nered ili otpadak, ali ih ne ugleda. Terapeut vođe grupe, sestra s odjela, opazi njegovo tumaranje i oslovi ga dosta strogo: 

- Jeste li vi došli ovamo na liječenje ili šetanje?
- Tu je sve čisto - odgovori joj gotovo prkosno.

Bio je povrijeđen njegov ponos. Svi su govorili, i u uredu i kod kuće, i prijatelji i susjedi kako je on marljiv i uredan čovjek. Zato se sada namrgodio što mu ova djevojka predbacuje zabušavanje.

- A ovo? - pokaže mu sestra prstom opušak cigarete na pijesku.
- Da ja ovo podignem!? - naljuti se Tomo. - Nema te sile na svijetu koja bi me natjerala podići taj opušak!
- Zašto?- odmjeri ga terapeut od pete do glave.
- Neka je svinja bacila taj opušak, a ja da čistim za njim?! - pokulja iz njega pravedni gnjev.
- Lijepo! Krasno! Netko mora iza vas brisati vaše svinjarije, ali vi iza drugih ne.
- Tko to briše iza mene moje svinjarije?! - izraste Tomo u visinu bar za jedan pedalj.
- Vaša žena - hladno ustvrdi terapeut.
- Pa, ovaj… kako to mislite.. moja žena.. - zamucne zatečeno.
- Pa što onda ako je vaša žena? Zar ona nije ljudsko biće? Ona se udala za vas da proživite svoj vijek po društvenim zakonima, a ne da briše vaše bljuvotine na podu, a možda i u krevetu.
- Ja, ja, ja…… - propenta Tomo stavljen na tisuću muka.
- Što ja? Niste bljuvali u krevet? O tom potom! Ali sam čvrsto uvjerena da vam je vaša žena, kad ste došli pijani i zamazani, očistila odjeću da možete drugi dan izaći među ljude. A vi, jeste li joj rekli bar hvala za to? Bome jeste! Jeste li uopće razmišljali o tome da ona nije dužna raditi poslove ispod ljudskog dostojanstva?

Tomo je zanijemio pred tom bujicom optužbi koje su bile istinite, ili bar blizu istine. Zato se njegova odluka, da svakoga odmah smrvi u prah i pepeo koji pokuša dirati u njegovu čast, rasprši kao jato ptičica. Sjeti se Đurđe, uvijek zaposlene, užurbane i zabrinute, i u čudu ustanovi da mu nikada nije ni na pamet palo upitati ju kako se osjeća. Je li umorna, je li bolesna, potištena ili tužna. Smatrao je da tako mora biti jer je ona njegova supruga. Tomo se zagleda u terapeuta najprije začuđeno, pa skrušeno i najzad s poštovanjem.

Terapeut, mlada djevojka, ali već iskusna sestra, znala je da alkoholičari spadaju u dvije grupe. Oni u prvoj grupi ne mare za svoju prošlost, ni za budućnost. Oni žive samo za punu bocu. Ostalo vrijeme provode u potrazi za punom bocom. Kad ih netko ili nešto izvede iz tih alkoholnih magla i stavi u prisilnu apstinenciju, počnu nakon stanovita vremena razmišljati svojom glavom. I baš tu postoji šansa da se otrese svoje alkoholne ovisnosti. 
Drugoj grupi ovisnika nema povratka u normalno ponašanje. Takvi su utonuli u alkoholu do te mjere da su im otupjela sva čuvstva. Nemilosrdni su i sebični. Nameću svoju volju društvu u kojem se kreću, svojoj su obitelji surovi tirani. Programirani da propadnu, nastoje prije svoje propasti uništiti sve i svakoga u svojoj okolini. Oni su u alkoholu utopili duševno i tjelesno zdravlje, dostojanstvo, pamet, osjećaje, sve ono što ih je činilo čovjekom. Zato se sestra, nakon pozornog promatranja zgurene Tomine prilike pred sobom, uvjeri da je on iz prve grupe, koji će kad-tad početi razmišljati svojom glavom.

- Nešto vam nije jasno? - upita ga blažim glasom.
- Ono za moju ženu imate pravo - promrmlja Tomo dok je poniknutim pogledom šarao po pijesku. - Ali što se tiče moje marljivosti, tu se varate. Svi mi kažu da sam vrijedan čovjek.
- Tko to, svi?
- Šef me više puta pohvalio.
- Nije pogriješio jer vi zaista radite za dvojicu. Kad ste trijezni naravno - sestra još više ublaži glas. - A znate zašto? Zato, dragi moj, jer kad vas nema na poslu nakon lumpanja dva, tri dana, vi se osjećate krivim. Ušuljate se na radno mjesto tiho, na prstima i radite kao sumanuti da nadoknadite izgubljeno. Da se opravdate pred kolegama, pred šefom, pred sobom, ali i da pripremite teren za iduće lumpanje….
- To ja nikada nisam planirao! - ogorčeno joj Tomo oduzme riječ. 
- Nakon pijenja uvijek sam se zaklinjao da mi je to posljednji put!
- Da. Tako govore alkoholičari…..
- Nisam ja alkoholičar!
- Ne? Razmislite o tome. Imate vremena dok skupljate te opuške. 

Tomo je pobirao opuške i nagorjele šibice i razmišljao. Ipak su ogorčenje i gnjev u njemu bili prejaki da bi mogao donijeti neki zaključak. Jedino je postao svjestan nepravde koju je nanosio Đurđi sve te godine. Tomo se promeškolji na stolici i produži pisati pismo…