Zovem se Nada L. Rođena sam 1948. godine. Odrasla sam uz oca alkoholičara. Ono čega sam se najviše bojala, to mi se dogodilo - udala sam se za osobu koja će postati pravi alkoholičar.
Ispočetka je to bila društvena potrošnja, no, što su godine prolazile, moj suprug je sve više pio, a time počinju i naši problemi. Godine 1980. suprug odlazi u bolnicu. Nakon dolaska iz bolnice
uspješno apstinira tri godine.
Dolazi ovaj strašni rat i suprug kao dragovoljac uzima krunicu i odlazi u rat. Počinje opet opijanje, da li iz straha ili nečega drugog. Naš se brak uskoro pretvara u pakao. Djeca i ja umiremo od straha, jer ovaj put suprug ima uza se pušku. Vani bukti rat, ali, obiteljski rat je nešto još strašnije. Što su dani odmicali, bivalo je sve gore. Godine 1994. suprug ponovo završava u bolnici. Narednih godina pokušava se sam boriti protiv alkohola, ali bez ikakvog uspjeha. U tako poremećenim odnosima djeca popuštaju u školi, bježe iz kuće. Bio je to pravi pakao. Osjećam se sama i napuštena od svih. Leđa su nam okrenuli dojučerašnji prijatelji. Kome god sam se obratila za pomoć, svatko mi je sugerirao da se razvedem. To bi bilo najlakše učiniti, ali ja sam željna pomoći suprugu i sačuvati brak.
Dolazi '97 god. Suprug vidno narušenog zdravlja opet dospijeva u bolnicu. Sve se to događa uoči samoga Božica. Djeca i ja ostali smo sami, zapalili smo svijeću veoma tužni u duši. Nakon dva tjedna suprug dolazi kući pun depresije. Apstinencija je kratko trajala. Opet se počinje opijati do besvijesti. U tom razdoblju pokušao je dva puta suicid na očigled djece i mene. Ja vidno narušena zdravlja, suprugu postavljam ultimatum, ili da se ode liječiti u Zagreb, ili ćemo se rastati. Tada sam stvarno donijela čvrstu odluku kako moram napraviti nešto drastično, što bi na mog supruga djelovalo. I, naravno, pristao je na liječenje u Kliničkoj bolnici "Sestre milosrdnice" u Zagrebu. Sam Bog je htio da dođemo do gđe Nade Matović koja nas je primila u svoj dom. Otvorili smo joj svoju dušu. Prihvatila nas je s puno topline i odmah se svesrdno angažirala da pomogne mom suprugu, a između ostalog dala je infuziju mom suprugu i organizirala sve što je bilo potrebno. Narednih 20 dana uključili smo se i u alkohološku školu. Na liječenje u Zagreb suprug je otišao u vidno oporavljenom stanju.. Za njegovog liječenja dolazila sam tri puta i prisustvovala sastanku terapijske zajednice, gdje moj suprug prvi put priznao da je alkoholičar. U duši sam osjetila neopisivo zadovoljstvo.
Danas moj suprug uspješno apstinira gotovo dvije godine. Svakog utorka odlazimo u klub, gdje imamo nove prijatelje s istim problemima. Nije sve idealno, ostali su ožiljci u našim dušama, međutim pravimo male korake i radujemo se životu. Hvala gđi Matović što nam je vratila izgubljenu nadu.
P.S. S ponosom se mogu pohvaliti da je moj suprug predsjednik Kluba "Mostar".
