Očekuje se izvještaj o radu Kluba Centar za 2000. godinu. No, govoriti o radu značilo bi rad, a ovom prilikom moram reći da nismo radili, mi smo se jednostavno družili, prijateljevali i može se govoriti koliko smo bili uspješni ili neuspješni u druženju, pomaganju, a to je naš osnovni cilj.
Prošla je još jedna godina, jedna od 36. koliko postoji klub. Godina u kojoj smo bili zajedno, u kojoj je došlo mnogo novih osoba ali i otišlo, otišlo misleći kako im nismo potrebni.
Nismo potrebni! Tako su mislili kada su odlazili. Mi možemo sami! Tako su mislili kada su tonuli u ljudski glib, a onda su prestali misliti. Najčešće su se vraćali iz tisuću i jednog razloga, vraćali se i priznavali da smo im potrebni, da mogu ustrajati samo uz nas i našu nesebičnu potporu.
Nemojmo se zavaravati, nismo jaki, nismo heroji, samo smo ljudi, često gubitnici. Zar o tome ne govori podatak da je priličan broj članova samaca ? A zašto? Jesu li prije bili samci a tek onda ovisnici, ili pak su najprije bili ovisnici a onda samci? Zašto? Jer imaju svoju čašu alkohola koja ih u potpunosti ispunjava, koja im zamjenjuje roditelje i braću, koja zauzima mjesto supružnika i djece, koja je zamijenila sve prijatelje i znance, koja je važnija od radnog mjesta, pa čak i od života.
Raspadale su se obitelji u očaju, djeca su nestajala s mržnjom i traumama, osipali se prijatelji u nepovrat, a oni nisu imali vremena za njih jer ih je tako neodoljivo zaokupila njihova jedina ljubav alkohol.
Ovdje, u ovoj dvorani, mnogo je onih koji apstiniraju jednu, pet i mnogo više godina i o sebi vjerojatno razmišljaju kao o junacima, kao o herojima i čitavom svijetu žele to obznaniti. I jesu heroji, jesu junaci, no njihovo je herojstvo izniklo na suzama njihovih najbližih, na patnji i stidu njihove djece, na ironiji njihovih prijatelja. Apstinirati je teško, veoma teško, pa neka prošlost bude vodilja za sretniju budućnost.
Na tom dugačkom i krvavom putu do apstinencije prošli ste uvjerenja da možete sami, optužbe da vas okolina ne razumije, da ste neopravdano optuženi alkoholičari do iznalaženja tisuću razloga za ustrajanje, ne priznavajući nikom pa ni sebi, da vas alkohol drži u svojoj vlasti, čini od vas što želi, s njim niste čovjek, a "Čovjek, kako to gordo zvuči ", rekao je Gorki.
Ni ova skupština nije sazvana da bi vam punila glave brojkama koliko je članova došlo, koliko otišlo, koliko je bilo recidiva, koliko problema, koliko lijepih i korisnih trenutaka.
Sastali smo se radi druženja, radi razmjene iskustava s ostalim klubovima diljem Lijepe naše i zato, dobro nam došli! Obraćam se ovom prilikom obiteljima, osobama koje su zajedno s vama prolazile taj teški put. Reći da je bilo teško, bilo bi malo i škrto. Bilo je tu odricanja, poniženja, suza i krvi, stida i skrivanja, bježanja od obitelji i samoga sebe, optuživanja drugih i sebe, donošenja odluka i isto tako njihovih odbacivanja. Bio je to dio života, košmar bez početka i kraja, bez svrhe, prazan i bolan. I pobijedili ste! Pobijedila je vaša ljubav, ljubav veća od boli, sveznajuća, nesebična, opraštajuća. Svima hvala.
Svojom prisutnošću dajete na znanje svojim najmilijima da nikada i ni u kakvoj situaciji nisu sami, da ste tu da im pomognete i ponesete svoj dio odgovornosti. Lijepo je imati nekoga kome možeš reći "oprosti", "pomozi mi" ili "volim te". Od tih jednostavnih riječi i sitnica sastoji se život ma kakav on bio.
