TERAPIJSKI SUSRET SA SUPRUGAMA U ZAJEDNICI ZAPAD

Radeći u klubovima liječenih alkoholičara gđa Ana Štimac uočila je potrebu za dodatnim radom sa suprugama liječenih alkoholičara. Uz redoviti dolazak na terapijske sastanke matičnih klubova, jednom u tri mjeseca treba održati po jedan terapijski sastanak sa suprugama liječenih alkoholičara.

Posljednji terapijski susret održan je 20. listopada 2000.g. s početkom u 18.30 sati u prostorijama u Ilici 421 (u kojoj inače djeluju klubovi "Vrapče", "Susedgrad" i "Petrica Kerempuh"). Susretu su nazočile supruge liječenih alkoholičara, ali i same ovisnice. Na ovom je susretu bilo žena iz svih klubova s područja Susedgrada (klubova "Špansko", "Malešnica", "Stenjevec", "Vrapče", "Susedgrad" i "Petrica Kerempuh").

Što se tiče članova klubova i dalje smo ostali ograničeni na ovo malo područje na kojem djeluje čak šest klubova, no što se tiče terapeuta, bilo nas je pet iz različitih gradskih naselja. Nazočne su bile gđa Ana Štimac, Klub "Špansko", Mirjana Zvekić, Klub "Petrica Kerempuh" i Andrijana Glogovec, Klub "Novo Brestje", Sandra Čirkinagić, koja trenutačno nema niti jedan klub, ali nadamo se ne zadugo, i Katarina Radat, Klub "Stenjevec".

Stručni dio sastanka vodila je gđa Ana Štimac pripremivši temu "Brak kao odgovornost". Svojim kratkim i sažetim predstavljanjem tematike potaknula je sve nazočne na razmišljanje o odnosima u njihovom braku i njihovoj odgovornosti u njemu. Rasprava i razgovor započeo je naravno kao i uvijek s najhrabrijim, ali prije svega sa suprugama koje kvalitetno apstiniraju sa svojim supruzima te, redovitim dolaskom na sastanke klubova, rade na sebi. 

Svojim primjerima vratile su se na prve dane, tjedne i mjeseca apstinencije govoreći o svojim iskustvima u komunikaciji s bračnim partnerom. U svojim primjerima sagledale su ponašanje svojih supruga, ali i svoje ponašanje i svoje reakcije u pojedinim situacijama.

U jednu cjelinu objedinile su svoje i suprugove faze apstinencije koje su se razvijale od svađe, ljutnje i netrpeljivosti preko ponovnog upoznavanja i prihvaćanja različitosti do dobrog bračnog komuniciranja i na kraju došle su do onog što se zove dobar brak.

Svojim svjedočanstvom starije žene, po godinama apstinencije, uspjele su potaknuti i žene čiji supruzi apstiniraju tek nekoliko dana ili mjeseci da shvate kako je za dobar brak potrebno dvoje, a za loš je dovoljna jedna osoba. Predviđenih sat i pol pretvorio se u sastanak u trajanju od dva i pol sata.