U nas, u Međimurju, kao i u ostalim dijelovima Hrvatske, alkohol je vrlo dostupan i pije se u svakojakim prigodama, a dobro znamo da su mnoge obitelji razorene ili imale vrlo teške psihičke ili zdravstvene poremećaje.
Još kao
dječak susreo sam se s problemom što ga donosi alkohol. Otac mi je bio alkoholičar. Bezbroj puta je u gostionici pio, a nas šestero braće nismo imali kruha. Moja je majka puno propatila. Koliko je samo suza prolila, ali sve je bilo uzalud. Tada sam još bio malen da bih shvatio kako obitelj propada zbog jednog alkoholičara. S dvadeset godina uplovio sam u bračne vode i sve je bilo najbolje.
Ubrzo se radilo prvo dijete i to muško, i naravno, to je trebalo proslaviti, ali kako bez alkohola. I tako, malo po malo, sve se dublje tonulo, pa je i supruga počela piti, no u početku ne tako često. Godine 1991. zbog vrlo poznatih razloga javio sam se kao dragovoljac u obranu domovine, što se u ono vrijeme smatralo svetom dužnošću.
Supruga je ostala s djecom i svojom majkom koja je bila kronični alkoholičar. Umjesto da joj pomogne, ona je mojoj supruzi dala čašu u ruku i tako je počela moja kalavarija. Zbog ratnih djelovanja, sve sam više izbivao iz kuće, što je mojoj supruzi davalo sve više vremena da se posveti alkoholu, a sve manje djeci.
Tako je došlo do velike nebrige za djecu, pa je Centar za socijalnu skrb Županije međimurske uzeo naše troje dijece i smjestio ih u jednu obitelj, a kasnije u SOS dječje selo Ladimirevci. Obavijest da su mi oduzeli dijecu dobio sam na ratištu.
Toga trenutka najradije bih bio propao u zemlju. Svakojake misli su mi prolazile glavom. Moja supruga, ogorčena tom gestom, počela je još više piti, tako da sam mislio da je sve gotovo. Godine 1997. kupili smo stariju kuću, koju smo uz pomoć suprugine sestre uređivali. Supruga je i dalje pila, ali ne više tako intenzivno.
Jednog su dana nama došli iz Centra za socijalni rad i predložili supruzi liječenje, što je ona energično odbila. Kada su joj rekli, ako ne bude pila, da će nam vratiti dijecu i da se može liječiti ambulantno, moja je supruga pristala. Bilo je to 15.5.1997. godine. Bio je to dan koji je sam dragi Bog poslao u našu kuću. I tako je započela naša borba protiv alkohola. Bilo je vrlo teško, no ubrzo smo se uselili u kuću koju smo kupili.
Već samim preseljenjem bilo je puno lakše za supruginu apstinenciju jer smo se maknuli iz onog društva.
Susjedi su nas gledali s nepovjerenjem. Prvih dana supruga gotovo da nije ni izlazila iz dvorišta, ali samim našim ponašanjem susjedi su nas vrlo dobro prihvatili i pružali nam podršku koja nam je u onim trenucima itekako trebala. Od početka suprugine apstinencije svaki utorak smo odlazili na grupnu terapiju u županijsku bonicu.
Tamo smo upoznali gosp. Roka Pavčeca koji nam je kazao da se u Prelogu osnovao klub liječenih alkoholičara i počeli smo redovito dolaziti. Nedugo nakon toga, supruga je ostala u drugom stanju i za devet mjeseci rodio se mali Luka. To je mojoj supruzi dalo još više poticaja za što čvršću apstinenciju. Zato, dan za danom, srijeda za srijedom i došla je prva godina suprugine apstinencije.
Kad je primila diplomu, nisam od sreće mogao zaustaviti suze. I tako jedna, dvije, tri godine apstinencije. Treća godina apstinencije će biti upisana zlatnim slovima u našoj obitelji, jer su se naša djeca vratila doma.
Danas živimo kao svaka normalna obitelj koja se može nositi sa svim problemima što ih donosi život i s jednim iskustvom više što se tiče alkohola.
