NEKA ISKUSTVA IZ MOJE REHABILITACIJE

Zbog problema vezanih uz alkoholizam, došao sam na liječenje u Kliničku bolnicu "Sestre milosrdnice" u veljači ove godine. Prvi sam se put (neuspješno) liječio prije šest godina. Ovo sam liječenje shvatio radikalno ozbiljnije i, nakon osam mjeseci apstinencije, iznijet ću neka opažanja vezana uz rehabilitaciju.

Započeo sam s programom u dnevnom boravku, a nastavio s vikend terapijom, koju sam na osobni zahtjev produžio još mjesec dana. Zapravo, liječenje nikad ne prestaje, ali po završetku službenog dijela predstoji prava borba.

Prvi pozitivni učinci koji su se očitovali vrlo brzo nakon početka liječenja dogodili su se na zdravstvenom planu: napadaji alkoholičarske epilepsije sasvim su iščezli (epilepsija je i bila jedan od razloga pristupanju liječenju), počeo sam zdravo spavati (bez pomoći medikamenata - zamijenio sam ih čajem od mente) i potpuno su nestale jutarnje mučnine.

Drugi, još i važniji učinci nisu se pokazali tako brzo, ali su neizmjerno važni: povratak samopovjerenja i samopoštovanja, uvažavanje od strane drugih ljudi, poboljšana komunikacija s bivšom suprugom (uvjetovanje liječenja kao condicio sine qua non za održavanje odnosa s našim devetogodišnjim sinom) i općenito promjena svjetonazora k optimističko - realnom pristupu životu, problemima i njihovom rješavanju. U mojem uživanju u apstinenciji (prekrasan izraz moje prijateljice Zlate) neke sam navike promijenio, neke zadržao, a pronašao i neke nove vidove učvršćivanja duševnog i tjelesnog zdravlja.

Društvo s kojim redovno planinarim Sljemenom sastoji se od ljudi koje sam upoznao u bolnici, a neke sam upoznao na izletima. Ima tu i članova obitelji, ima i osoba koje nemaju nikakve veze s alkoholizmom. 

Svi smo članovi različitih klubova liječenih alkoholičara. No, naši izleti često imaju terapijsku važnost, za koju mi se čini da ju je katkad teško postići unutar kluba. Razlog tomu je jednostavan: mi smo se sami odabrali, i ako si odgovaramo, očito je da imamo i zajedničke kriterije. To i tjelesna aktivnost zajednički daju bitan osjećaj ispunjenosti. 

Tako nešto je unutar kluba liječenih alkoholičara teže postići, jer u klubu moji se interesi katkad ne poklapaju s interesima drugih članova. Imam sreću da moj klub "S.S. Kranjčević" nije zatvoren sam u sebe, "getoiziran", jer jedna od najvećih pogrešaka u rehabilitaciji čini mi se upravo zaokupljenost problemom alkoholizma. 

Naravno, prihvaćam važnost kluba liječenih alkoholičara u trajnoj rehabilitaciji i mogućnosti dugotrajnog apstiniranja.

Zanimljivo je da sam po izlasku s liječenja nekako otkrio (ili su otkrili mene) dugogodišnje poznanike koji su, duže ili kraće, i sami apstinenti. Još jedna preporuka: bez ustezanja recite svima da ste počeli liječenje, da ste na liječenju ili da ste liječeni alkoholičar. Takva otvorenost i iskrenost spasit će vas u mnogim nezgodnim situacijama, a ljudi će vas ili poštovati ili vam se podsmjehnuti. No, ove druge ionako ne trebate za prijatelje.

Otkrio sam da bez čaše imam više vremena za samog sebe, te sam još više prionuo na svoje druge aktivnosti, koje su sve donedavno bile tek magličasto - alkoholičarske tlapnje. I to me veseli. (Još da mi je plaća veća.)