IZ IZLAGANJA PROF. DR. VIŠNJE HUDOLIN NA MAKSIMIRSKOJ SUPERVIZIJI

Vi svi znate da su se klubovi počeli osnivati 1964. godine kao alternativni program za probleme vezane uz alkohol, zamišljen kao rad izvan zidina bolničkih kuhinja. S vremenom su problemi slijedili znanstvene spoznaje, suvremena kretanja u društvu, vlastita iskustva i rad kluba se postupno mijenjao. Ti klubovi su dozrijevali i rasli i danas je klub više obiteljska zajednica nego grupa koja je uključena u teritorijalnu zajednicu u kojoj djeluje. U nas, kao i u svijetu, klub predstavlja jednu točku, jedno područje u mreži one potpore koja se daje za poboljšanje zaštite zdravlja na području alkoholizma.

Arapska legenda ili dramatična realnost

Kad je egipatski sultan bio pobijeđen od križara Gotfrieda od Bulonje, on je njima ponudio jednu specijalno priređenu tekućinu koju je nazvao AL-KOHOL, što znaći nježan. Prema Haronu, njegovom alkemičaru, taj dijabolični dar će im nanijeti puno više zla nego najveći gubici u bitkama ili najstrašnije epidemije. Prorok Ahmet bio je u stanju svojim senzibilnim i mudrim zakonima zaštititi mu djecu od te fatalne tekućine. Njegovi neprijatelji koji ne vode o tome računa, umirat će u tisućama i njihova djeca također i tako će on biti osvećen. To je arapska legenda. Danas Svjetska zdrav-stvena organizacija kad govori o drogi, smatra da je droga broj jedan alkohol. Sve ostale droge dolaze iza nje.

Cilj br. 17 Svjetske zdravstvene organizacije

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), moj muž je godinama bio savjetnik u toj organizaciji, poduzela je određene mjere i niz svojih konferencija da se nešto učini na području vezanom uz pijenje alkohola. Među ostalim su proklamirali Target No. 17. (Cilj br. 17), koji uglavnom govori o tome da bi 1995.u svim država članicama trebalo znatno smanjiti ponašanje opasno za zdravlje, potrošnju alkohola, farmakoloških i psihoaktivnih sredstava, upotrebu ilegalnih sredstava, nekorisnih produkata, upravljanje vozilima i uopće opasna socijalna ponašanja. Europski ured u Kopenhagenu donosi odluku da se do godine 2000. smanji potrošnja alkohola u članicama za 25%. Ne znam postoje li podaci za Hrvatsku. Italija je jedina zemlja koja je uspjela prijeći 25, ona je smanjila '98. za 37%! A da kod toga nema zakona o alkoholu koji tek ove godine moraju donijeti. Druga zemlja iza njih je Španjolska koja je, meni se čini, otišla za 17% i Švicarska za 12%. Sve druge su puno niže i jedino je Italija prešla 25%. Prema mišljenjima u Italiji je vjerojatno da su programi koje smo mi donijeli 1979. godine dali znatan doprinos. Nije se samo radilo o klubovima, radilo se o osnivanju alkoholoških odjela, osnivanju dnevnih bolnica, dispanzera, arhivacija, upoznavanja pučanstva s problemima alkohola, što je sve vjerojatno djelovalo u tom smislu. Zadnji prijedlog Svjetske zdravstvene organizacije, tzv. Target No. 12. kaže: U svim zemljama konzumacija alkohola po glavi ne bi se smjela povisiti, u svakom slučaju ne bi smjela prijeći 6 litara godišnje. Potrebno je da bude nula u populaciji ispod 15 godina.

Jedno i drugo što je donijela Svjetska zdravstvena organizacija ide u prilog umjerenom pijenju, govori o tome da se piti može, samo se smanjuje količina. Ni jedan od tih njihovih targeta (ciljeva) ne govori o tome da pijenje kompletno nije prihvatljivo.

Školovanje djelatnika za rad u klubu

Ovdje se vidi (grafofolija) ono što smo mi organizirali za djelatnike u klubovima liječenih alkoholičara i više mi ne govorimo samo o alkoholizmu, nego o alkoholu i o kompleksnim problemima izazvanim alkoholom. Kao polazište je temeljno školovanje.To su tečajevi senzibilizacije od tjedan dana, za vrijeme kojih polaznici moraju posjetiti dva kluba liječenih alkoholičara, rade završnu tezu pismeno i nakon toga mi mislimo da mogu početi raditi. Kasniji će rad u klubu, suradnja s članovima kluba, njih dovesti do faze rasta, sazrijevanja. Nakon tečaja sezibilizacije slijede tečajevi usavršavanja. Dakle, pojedini predmet, pojedine teme koje su važne i koje traju dva do tri dana. Na primjer, o recidivu - ne treba zaboraviti da klubovi postoje radi recidiva jer kad recidiva ne bi bilo, ne bi trebalo biti ni klubova. Zatim, o djelatniku i njegovim poteškoćama u radu klubova koji eventualno postoje, imate ih i vi.

Problem žene i alkohola je danas postao u čitavom svijetu jedan od najvažnijih jer je ona danas emancipirana u radu, ona ima obveza i ona je polako stekla iste navike i tako se relativno povećava u jednoj određenoj dobnoj skupini broj žena koje imaju problema i s pijenjem Za to se održavaju posebni tečajevi antropološke spiritualnosti i td. To su sve mogućnosti koje postoje i koje imaju djelatnici koji rade u klubovima ili oni koji žele početi raditi.

Supervizija - autosupervizija

O superviziji. Superviziju rada kluba nije moguće raditi jer je rad u klubu dugotrajan proces, počinje onog trenutka kad djelatnik vrši prvi intervju s obitelji koja ulazi u klub. I taj proces sazrijevanja, rasta člana i obitelji je dug i ne može se u njega sada upasti i vršiti superviziju. Mi možemo raditi superviziju jedino programa na području, a ne rad kluba. Može, međutim, kako se u tijeku rada javlja niz poteškoća, biti organizirana tzv. autosupervizija, koja se sastoji u tome da se na svakom području gdje postoji određen broj klubova, jedanput mjesečno obezno sastaju svi djelatnici kluba i rješavaju tekuće probleme koji postoje u klubovima. Ja sam jednom o tome govorila kad je to bilo na Trešnjevci kod prof. Uvodić.

Školovanje članova i obitelji

Za članove kluba se organizira tzv. teritorijalna alkohološka škola. Ona se sastoji od tri modula i ona je obvezna za sve članove kluba. Prvi modul je temeljno školovanje novih obitelji, to je kada 5 do 10 obitelji na određenom području uđe u klub. Onda jedan od djelatnika kluba organizira tu školu. Ona traje 10 puta, 10 tjedana, jedan dan u tjednu po dva sata, od toga je jedan sat ono što predaje djelatnik, a jedan sat je diskusija. Alkohološka škola je paralelna s njihovim boravkom u klubu, gdje oni prenose svoja iskustva. Školu vodi jedan djelatnik. To može biti i član obitelji koji ispuni uvjete za održavanje nastave. Onda nakon otprilike dvije godine ti isti koji su napravili prvi modul od 20 sati odluče upriličiti jedan izlet, da se nađu negdje kroz nekih 4 do 6 sati, da se upoznaju s novim stvarima, da se usavršavaju. Meni su jako dragi stari članovi klubova. Moram reći, to je temelj i bit opstanka klubova. Svi koji rade u klubu znaju da imaju poteškoća jer oni su naučili nešto puno prije, saznali, oni apstiniraju, oni smatraju da znaju bolje od ovih novih koji ništa ne znaju i većina djelatnika u klubu, koji imaju nekog većeg životnog i klupskog iskustva, ima poteškoća s njima. I onda smo mi preporučili za njih ovaj drugi modul, koji zovemo doškolovanjem starih članova. I konačno je treći modul, to je za lokalnu zajednicu. Organizira se 6 do 10 sati i stječe osnovno, temeljno obrazovanje na području alkoholizma. To je način, imamo iskustva u Italiji, da se stekne uvid u alkoholizam i u vlastito stanje. Iskustva su uglavnom nakon tog trećeg modula, koji je za publiku, da raste broj članova u jednom klubu i raste broj klubova na tom području, jer ljudi slušajući i diskutirajući na tom sastanku, otkrivaju, i obitelj otkriva, probleme koje imaju i ulaze u probleme...

O definiciji alkoholizma

Koja je definicija kluba? Danas smo mi definirali klub kao višeobiteljsku zajednicu izravno uključenu u zajednicu u kojoj funkcionira kao klub liječenih alkoholičara. Problem je bio tada ne samo kako uključiti to, nego prihvaća li područje riječ alkoholizam. To je bilo jako teško, a s druge strane više nije ni odgovaralo onome što smo mi radili u klubovima. Jer kad se govori o alkoholizmu, što to znači? Prave definicije alkoholizma nema. Postoji niz definicija, mišljenja o tome, ali s stajališta ekološko-socijalnog pristupa, kako se danas zove naš pristup u radu s klubovima liječenih alkoholičara, alkoholizam nije jedan entitet gdje je jasno definiran, nego je jedan proces koji počinje kod mnogih osoba s prvom konzumacijom, s prvom čašom alkohola i radi različitog i velikog broja unutarnjih, ali i vanjskih čimbenika izaziva posebnu vezu između čovjeka i alkohola, između obitelji i alkohola. Ako rabimo opću riječ, onda je to alkoholizam. Međutim riječ alkoholizam se danas napušta. Nismo ju napustili samo mi, napustila ju je Svjetska zdravstvena organizacija. Alkoholizam je prošao kao definicija dugi put i danas, kad govorimo o tome tzv. alkoholizmu, prva promjena imena alkoholizma bila je: ovisnost o alkoholu. Danas se puno govori o ovisnostima, ovisan o ovome, ovisan o onome. Međutim, ovisnost o alkoholu nije definirana, nije znanstveno definirana. Bilo je vremena kada je znanost definirala tzv. psihičku i fizičku ovisnost. To je davno već napušteno i govori se o općoj ovisnosti. Danas postoje neurološko fiziološka istraživanja koja govore da se radi o pravim promjenama u transmiterima (živčanim posrednicima u mozgu) koji mogu onda dovesti do različitih promjena zbog te veze s alkoholom. Uglavnom je ovisnost kao izraz za ono što se događa s onime što mi zovemo alkoholizam neprihvatljiva. Govorimo o alkoholom izazvanim poteškoćama. Zašto? Jer nije samo onaj koji tijekom određenog vremena pije vezan za alkohol i jedini koji je ugrožen. Ugrožen je i svaki od nas na ulici ako ga pogazi pijani alkoholičar - ne alkoholičar - pijanac koji je možda prvi put u životu popio, prvi i zadnji put i gotovo. Prema tome, nije alkohol jedino vezan za dugotrajnu upotrebu, alkohol ima učinke i samo kod jednokratne upotrebe. I Svjetska zdravstvena organizacija, kad govori o tim problemima, govori o alkoholom i drugim supstancama uzrokovanim promjenama i poteškoćama. Tako da taj izraz smo razjasnili.

Etika u radu kluba

Posljednjih se deset godina u klubovima liječenih alkoholičara se raspravlja o etici. U početnim fazama rada kluba etika je prihvaćena u tradicionalnom medicinskom smislu. Nastojalo se zaštititi obitelj da povjerljivi trenuci, problemi u životu obitelji ne izlaze iz kluba. To je i danas glavni princip rada. U klubu liječenih alkoholičara ima nekoliko pravila, a jedno je od tih ovo: da se ne može iznositi van ono što se čuje u klubu. U tu svrhu su uvedene razne mogućnosti, razni mehanizmi da se to osigura. Među te mehanizme, na primjer, spada da nije prihvaćen tzv. vježbenik u klubu. Nitko ne može doći u klub da bi vježbao kako se radi u klubu. U klubu se vježba život, a ne rad u klubu. Druga stvar je da kad se organiziraju veliki opći sastanci, ako jedna obitelj odluči da neće prisustvovati, ona ima pravo da ne prisustvuje. Današnji način rada u klubu zahtijeva da se etička odgovornost proširi na cijelu zajednicu u kojoj klub radi. Ne samo na pojednica i obitelj. Pri tome treba voditi računa o zdravstvenoj i socijalnoj etici i treba slijediti promjene u zaštiti i unapređivanju zdravlja. Još 1982. godine u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji napisano je sljedeće: Vjekovima su medicinska etička pravila bila koncentrirana na ispravno ponašanje prema pojedinom pacijentu, a gotovo u potpunosti je zaboravljena odgovornost liječnika odnosno na društvo u cjelini.. Reforme zdravstvenih službi dolazile su prije svega od pravnika i skupina građana, a vlade su koristile različite strategije da bi navele liječnika na društveno odgovorno ponašanje. Takvi vanjski pritisci ne bi bili potrebni de se sredio kodeks medicinske etike, usmjeren prema socijalnim pitanjima i da je obrazovanje liječnika bilo potpuno reformirano sa svrhom da se usmjeri pažnja na zdravlje zajednice. To je bilo još 1982. Gotovo prije dvadeset godina, kritika na školovanje liječnika. Nije se, čini mi se, ništa promijenilo.