Doživljaj i posljedice prvog recidiva

L. A. Expotus

Liječim se prvi put od alkoholizma, intenzivno već osmi mjesec, puna dva vruća ljetna mjeseca u dnevnoj bolnici a potom jesen i zima u obiteljskoj vikend terapiji koja upravo završava. Prije dva mjeseca bio sam jedno prije podne u glupom, kratkotrajnom, nezaboravnom i poučnom recidivu.

Inžinjer-projektant-profesor, pola stoljeća star, oženjen, pater troje uzorne djece, uspješan u poslu, poodavno skrenuo u mutne alkohološke ponore sve do blizu dna, do potpune fizičke i psihičke ovisnosti, do ciroze jetre i pankreatitisa, do brljavljenja na poslu, dovođenja obitelji do ruba opstanka te konačno do prvog liječenja.

Ukratko: jednog lijepog zimskog predbožićnog jutra, ne uzevši Disulfiram, popio sam na tašte vlahov 0.5 i nekoliko sati poslije još jedan. Eto, za normalnoga zdravoga čovjeka to bi bilo samo 0.5 promila alkohola u krvi i ništa više. A za mene? Očajno neugodan doživljaj, doživotno poučno iskustvo koje mi je vjerojatno jednom i trebalo da konačno i zauvijek učvrstim svoj stav spram alkohola i alkoholizma.

Rano je i sunčano zimsko jutro. Žena na poslu, djeca u školi a ja imam predavanja tek popodne. Odlazim prvo u obližnji dućan po kruh, mlijeko i ostalo, zatim na kiosk po cigarete i novine te po nekadašnjem dugogodišnjem običaju, u birc na kavicu. I naručujem: "Kavicu, vlahov i mineralnu"! Sasvim spontano i normalno, kao da nisam alkić! I eksam vlahov, zalijem mineralnom, palim cigaretu, srknem kavu i počnem listati Jutarnji. Ali nešto ne štima. Nešto nije kao prije.

Vlahov je neukusno gorak, bljutavo ljut, peče u grlu. Zašto nije ukusan kao nekada prije? I tada je počelo. Isprva jedva primjetno, pa potom sve jače i jače ubrzano lupanje srca, osjećaj vrućine, žarenje u licu, teško disanje kao da mi nedostaje zraka, suhoća u grlu koju bezuspješno otklanjam kavom. Uplašen sam, što se to događa sa mnom? Zar reakcija jučer i prije uzetih protupožarnih tableta još zaostalih u organizmu? Umjesto ugodnog doživljaja koji mi je nekada pružao alkohol, sada ovako odvratna reakcija. Zbunjeno letim očima po naslovima Jutarnjeg, ali ne vidim što piše jer misli panično lutaju i hvata me strah. Što sam to učinio i zašto? Vrijeme polako prolazi a meni sve gore i gore. Koža lica me žari i zateže, znojim se, srce i dah ne smiruju se. "Konobar, još jedna dulja kavica i dva deci mineralne, molim".

Zar nakon četiri mjeseca apstinencije uz stručnu sveobuhvatnu edukaciju o alkoholizmu, uz raznolika poučna predavanja i praktična iskustva kroz dežurstva u stanici za otrježnjavanje ja još nisam dovoljno naučio. Ili nisam mogao u potpunosti shvatiti i prihvatiti da:

ja jesam alkoholičar
ja ne smijem više nikada ni kap alkohola popiti
ja ne znam piti
ja se ne mogu više kontrolirati u pijenju
ja sam bolestan, i to kronično, doživotno!

Zar je meni, profesoru, intelektualcu trebao ovaj događaj, da to jednom u potpunosti shvatim?

Ali, najgore tek dolazi. Vrativši se kući, u zrcalu tek vidim neuobičajeno crvenilo cijelog lica, vrata, ušiju. Zbunjen i rastresen, kuham ručak i čekam povratak dvoje mlađe djece iz škole. Prvo dolazi najmlađa kćer i odmah pita: ''Tata, je li ti dobro, sav si crven, što ti je?'' Zna ona o čemu se radi, a meni je neugodno i sramim se samoga sebe. Potom stiže i sin, čudno me postrance pogledava, ali šuti. Slutim kako se osjeća, razočaran u mene. Gore me pogađa njegova optužujuća šutnja nego najžešća kritika.

Odlazim bez ručka na posao i usput, vjerojatno da potvrdim proživljeno, ponavljam doslovno sve još jednom. Učinak opet potpuno identičan. U školi mala grupa maturanata radi šestosatnu vježbu tehničkog crtanja pomoću računala. Tu i tamo, rijetko me pokoji što pita. Osjećaju djeca da se sa mnom danas nešto događa. Jedna hrabrija djevojka tihim me glasom pita je li mi dobro, jer neobično sam joj crven u licu. Prolaze sati, na kraju me kolega, koji ide u istom smjeru, vozi kući. Zna da se liječim i ispričao sam mu iskreno sve. On ne vidi problem, po njemu je sve to normalno i u redu, a meni nije ama baš ništa u redu. Prvo, danas sam svjesno i namjerno pio, iako me treniraju suprotno, no nisam se napio ni opio. Drugo, iako sam kao prije popio, alkohol je, umjesto uobičajene ugode, izazvao odvratan okus i osjećaj u ustima, grlu, tijelu a i u duši. Treće, razočarao sam vlastitu djecu, ženu, obitelj, sebe samoga.

Navečer, po dolasku kući, jezivo očajno stanje. Djeca bojažljivo pozdravljaju. Žena: ''Zar si opet pio?'' Kako da im sve to objasnim kad u tim trenucima ni meni samom ništa nije bilo jasno.

Epilog. Bio je to moj prvi i, najvjerojatnije, posljednji recidiv. Iskustvo kratkog i laganog pijenja ogadilo mi je doživotno alkohol. Tek sada, nakon tog s predomišljanjem učinjenog recidiva, postao sam siguran u dugovječnu apstinenciju, stekao sam osjećaj potpune sigurnosti i povjerenja u sebe.

moravek.org