Počeo sam ponovno piti

Neven Iveta

Kažu da je alkohol anestetik za ljudske osjećaje. U mojem slučaju to ima određeni smisao baš kada su u pitanju doživljaji koji su bolni kao što to mogu biti osjećaji. Uistinu, lakše je ako se pije, ali tako baš ti osjećaji postaju centar svijeta, a potreba da se ukloni bol postaje središte oko čega se sve vrti. Pijenje postaje prvo i osnovno, ono što se mora učiniti da bi se dalje moglo živjeti. Pijenje postaje bitnije i od obitelji, posla, prijatelja a katkad čak i od hrane.

Kada sam prestao piti, prije više od godinu dana, uvidio sam sve to i iz svojeg alkoholizma izvukao još jednu pouku. Život alkoholičara ne miruje, makar se možda tako čini. On kroz svoj život, takav kakav jest, stvara gomilu novih problema. Budući da alkohol sprječava da se ti novi problemi probave oni se talože na one stare i na taj način vezu između uzroka i posljedice čini sve jačom. Drugim riječima, neprobavljeni problemi teško "redaju" na dušu i tako proizvode duševnu bol. Tako alkoholizam hrani samoga sebe.

Spoznavši sve to, nakon što sam prestao piti, pokušavao sam živjeti tako da ne stvaram nove probleme, i na taj način smanjim potrebu za alkoholom. Polazilo mi je to za rukom i bio sam zadovoljan zbog toga. Međutim, alkoholičar nije alkoholičar samo zato što pije, nego i zbog načina na koji se suočava sa životom, a život je takav kakav je i on, ne donosi samo one sitne i tekuće probleme koji se lako mogu riješiti. U mojem životu, u mojoj prošlosti, postoji čitav jedan srušeni svijet. Zbog toga su u meni stalno prisutni mučni osjećaji grižnje savjesti. Prisutne su i mnoge druge posljedice jednog načina života kojeg sam prije živio. U mojem životu postoje dugovi, rastavljen brak, neriješeno stambeno pitanje, odvojen život od djece i još mnogo toga. Pokušavao sam sve to zaboraviti na razne načine.

Tako mi se život gotovo neprimjetno i bez alkohola počeo ponovno pretvarati u svakodnevno zanemarivanje, izbjegavanje i potiskivanje svega što me je podsjećalo na moju tešku situaciju.
Nezgodna karakteristika svakog problema je ta što on traži svoje rješenje, inače on zauvijek ostaje problem. Zanemario sam tu činjenicu i dopustio sam da se loši osjećaji ponovo talože. Kada je duševna bol postala dovoljno jaka, pojavio se osjećaj da je život ponovno težak i nepodnošljiv, javio se osjećaj da je sve uzalud. Uzalud i apstinencija i pokušaji da se živi kvalitetno, a sve strpljenje i sva dobra volja ne daju nikakvog rezultata jer život je naprosto nemoguć. Počeo sam ponovno piti.

Naravno da nisam razmišljao o jetri, mozgu ili kardiovaskularnom sustavu dok sam ulazio u kafić. Nisam razmišljao niti o svojoj obitelji dok sam sjedao za stol. Najmanje sam razmišljao o vlastitoj djeci i njihovoj budućnosti dok sam naručivao pivo. Nisam razmišljao ni o čemu, ali sam zato sav bridio iznutra kad je ono stiglo za stol. Međutim, samo je ono, ta prvo pivo u mojem recidivu, učinilo da nešto u meni zadrhti od želje za njim. Sva ostala bila su samo uzaludno traženje da se takav jedinstveni doživljaj ponovi. Sva ostala bila su samo pivo više u mom alkoholizmu. Kada sam ponovno počeo razmišljati, prestao sam piti.

Na kraju, još bih želio reći da svaka priča ima jedan svoj dio koji se može uobličiti u tekst i staviti na papir. Tako nastaje priča poput ove. Međutim, onaj drugi dio priče zove se stvarnost. Zato neću završiti nekim posebnim zaključkom ili obećanjem, jer smatram da bih tako nepotrebno izazivao svoju stvarnost.

moravek.org