Što je recidiv ?
Zašto recidiviramo ?
Kako izbjeći recidiv ?
Vjerojatno je svima poznato što je to recidiv. To je nemogućnost uspostave apstinencije i ponovno pijenje alkoholnih pića. Imamo dvije vrste recidiva, suhi i mokri. Mnogi bolesnici recidiviraju pojavom problema, bilo u obitelji ili na radnom mjestu, bilo zbog zdravstvenih ili egzistencijskih problema ili se iz bilo kojeg razloga nalaze u nemogućnosti rješavanja tih svojih problema.
Najbolje je da bolesnik ne dozvoli da mu se problemi nagomilaju, jer će ih biti teže rješavati, nego da pri nastanku prvog problema taj problem iznese u klubu liječenih alkoholičara u koji odlazi, da ga ostali članovi saslušaju, razgovaraju s njime o tome problemu i da daju savjet ili još bolje, pronađu rješenje problema.
Srednje dobro je da bolesnik sam pokušava naći rješenje tom svom problemu, ne iznoseći ga u klubu, što je bez pomoći i podrške dosta teško.
Najgore je kada bolesnik dopusti da mu se problemi nagomilaju, ne iznosi ih u klubu, te kad nema podrške u obitelji ili na radnom mjestu.
Bit ću toliko slobodan da to potkrijepim usporedbom iz knjige Vladimira Hećimovića "Terapijska zajednica", gdje autor kaže otprilike ovo: " Čovjek je kao parni stroj koji se neprestano loži. Temperatura neprestano raste i ako se ventil otvori, dolazi do pucanja šavova i na kraju do eksplozije kotla ". U našem slučaju recidiva.
Uzrok je recidivu, nažalost, i nedostatak motivacije bolesnika. Svaki bolesnik mora si sam pronaći motivaciju za apstinencijom, jer ako je nema, recidivi će biti neminovni. Takvim osobama treba, ako ništa drugo, naglasiti potrebu za apstinencijom zbog njihova teško narušena zdravstvenog stanja. Svakomu imalo realnomu bolesniku to bi trebala biti više nego dovoljna motivacija za apstinencijom.
Recidivira se još i zbog nedostatka podrške u obitelji i na radnom mjestu. Što se tiče radnoga mjesta, tu podršku nema golema većina bolesnika i to iz razloga što tamo većina suradnika pije alkoholna pića.
Dakle, podršku treba tražiti u krugu obitelji i klubu liječenih alkoholičara.
U nedostatku podrške u obitelji, a s ciljem da se dobije, bolesniku je potrebno da se počne mijenjati u pozitivnom smislu. Pokazati želju za apstinencijom, korigirati svoje ponašanje i odnose prema obitelji, i podrška zasigurno neće izostati.
U klubu liječenih alkoholičara svi moraju imati i pružati podršku. Počevši od članova koji već godinama dolaze u klub, do onih koji su došli jučer. Da bi se to postiglo, potrebno je redovito dolaziti u klub, jer je klub zajednica budućnosti gdje se dobiva stručna edukacija koja nam treba pomoći u apstinenciji. Uz grupnu i individualnu terapiju, postoji također i medikamentna terapija. Velik broj bolesnika recidivira upravo zbog zanemarivanja medikamentne terapije, to jest zbog nepijenja
disulfirama.
Nažalost, recidivira se i zbog nedovoljne upućenosti o štetnosti djelovanja alkohola na organizam. Neki bi rekli, iz neznanja, što nikako ne smijemo dopustiti. Svaki bolesnik bi morao poznavati problematiku alkoholizma, dakle, znati njegove posljedice i baš zbog toga ustrajati u apstinenciji.
Pogrešno je što neki to smatraju uspjehom, što su uspjeli povećati vremenske razmake između recidiva ili ako su uspjeli smanjiti količinu popijenog alkohola u tom recidivu. Ako se nekima i dogodilo, bila je to prava slučajnost, jer
činjenica jest:
-
da su svima nama liječenim alkoholičarima, zbog dugogodišnjeg pijenja alkoholnih pića, u mozgu uništene stanice za kontrolu pijenja alkohola, te da više nikada ne možemo biti društveni potrošači.
Ako to imamo neprestano na pameti, ne smijemo si, dakle, dopustiti da sami ili na nečiji nagovor odlučimo popiti samo čašu piva ili 0,3 žestokog, jer zasigurno je da nećemo samo na tome ostati, već će se ta količina neprestano povećavati i vrlo brzo ćemo se vratiti na količine koje smo pili prije liječenja.
Te činjenice bi trebale biti više nego dovoljne da se zamislimo nad njima, da ih prihvatimo, te da nam one pomognu u održavanju apstinencije.
Meni jesu. Već četiri godine.
