Stručni prilog

Neka razmišljanja o recidivu

Prim. dr. sc. Željko Marinić

Psihijatrijska bolnica Jankomir, Zagreb

Na zamolbu uredništva Alkohološkog glasnika prihvatio sam prijedlog da iznesem svoje opažanja i promišljanja u vezi s recidivom.

Moram priznati da sam nevoljko pristao i da sam s pisanjem članka odugovlačio što duže, sve dok me rokovi nisu pritisnuli. Obično se tako ne ponašam i uvijek nastojim učiniti sve dan, dva prije, a s ovom temom se tako ne događa. Pitam se zašto i pomalo mi dolaze odgovori kada pišem ove retke.

Pa radi se o problemu koji je stalno “vrući krumpir” za svakog alkohologa, djelatnika u klubu ili bilo kojeg člana terapijskog tima s jedne strane i naših klijenata koji su prošli kroz terapijski program s druge strane. To je problem koji je stalno prisutan u našem radu i zapravo ga i ja doživljavam uz sve dugogodišnje iskustvo kao osobnu poteškoću i mene i klijenta koja nosi negativan predznak za obojicu.

Odgovor na pitanje što je zapravo recidiv potražit ćemo u literaturi u kojoj se navodi: “Recidiv je vraćanje bolesti. Recidivi su vrlo česti kod pojedinih psihijatrijskih bolesnika, naročito kod psihoza. Pod recidivom se katkada razumijeva i vraćanje somatskih bolesti, na pr. recidiv upale pluća ili neke druge bolesti. Posebno je značajan recidiv alkoholiozma, koji je kod alkoholičara vrlo čest. Jednom liječeni alkoholičar ne bi više nikada smio popiti niti najmanju količinu alkohola, međutim alkoholičari nakon nekog vremena apstinencije obično pokušavaju normalno trošiti alkoholna pića, što u najkraćem vremenu dovodi do recidiva alkoholizma” (Hudolin)¹.

Objašnjenje je prihvatljivo i razumljivo, jer koliko smo puta tijekom edukacijskog programa govorili o nemogućnosti povratka u društveno prihvatljivo pijenje, ali nas očito velika većina sudionika nije željela čuti ili nam nije povjerovala dok sami nisu pokušali učiniti nemoguće i vratiti se desetak i više godina natrag kada su bili u društvenoj potrošnji.

Da ne govorim napamet, za potrebe ovog članka učinio sam manju anketu kojom sam želio dobiti potvrdu pretpostavke da nas naši klijenti ne žele čuti i da oni uz naš strukturirani program imaju i svoj “alternativni”, strogo individualni program kojim nastoje pronaći “kamen mudraca” i vratiti se mogućnosti pijenja. Po njihovom mišljenju, oni koji su otišli u recidiv nisu znali tu čarobnu formulu pa će je i sami početi primjenjivati čim iziđu iz bolnice, kluba ili još za vrijeme boravka tamo.

Uvijek sam zamišljao mudrace kao sijede i stare ljude kojima dob i životno iskustvo omogućavaju davanje savjeta drugima, no ovi naši mudraci kada dođu ponovo na liječenje, izgledaju potpuno drugačije (znatno su mlađe dobi, a izgledaju puno starije i ne baš previše pametno).

Anketom su bila obuhvaćena 42 bolesnika koja su se 7. 6. 2000. godine nalazila na Odjelu za liječenje alkoholizama i koji su bili u mogućnosti na adekvatan način u njoj sudjelovati (Marinić)¹. Pitanja je bilo više, no iz praktičnih razloga ovdje ćemo se zadržati na sljedeća tri:

Slika 1. Broj liječenja u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir

Iz slike je vidljivo da se prvi put u bolnici nalazi na liječenju 52% bolesnika, a da se praktički polovica (48%) već liječila u nekoj od naših ustanova, s tim da se velika većina njih i po nekoliko puta nalazila u recidivu.

Sljedeće slike rasvjetljavaju taj problem, a pokazuju provođenje poslijebolničkog programa u smislu posjećivanja klubova liječenih alkoholičara i sudjelovanja članova obitelji u tome (slike 2 i 3).

Slika 2. Vrijeme posjećivanja klubova liječenih alkoholičara nakon liječenja

Navedeni podaci su naprosto zastrašujući jer pokazuju da je tijekom prve godine čak 65% (dvije trećine klijenata) odlazi iz kluba, a da je pri tome vrijeme između 3-6 mjeseci najkritičnije i napuštanje kluba i rada u njemu najčešće.

Ti pokazatelji nedvojbeno ukazuju na potrebu drugačijeg rada s tom skupinom, ne samo u ustanovi nego i klubu.

Slika 3. Odlasci u klub liječenih alkoholičara nakon liječenja s članom obitelji ili bez njega

Podaci iz slike 3. govore puno sami za sebe i najbolje pokazuju odnos obitelji prema terapijskom postupku, ali i prevenciji recidiva, jer svi pokazatelji govore da čak 80% naših bolesnika živi unutar obitelji, tako da se slobodno može govoriti o recidivu kao obiteljskom problemu i koji je zajedničko (ne)djelo klijenta, ali i članova njegove obitelji.

O recidivu možemo odmah početi govoriti kada izostane kontinuitet pri posjećivanju kluba, kada se ne odlazi na kontrolne preglede i obiteljsku terapiju 1u nadležnu ustanovu, kada nema više potpore člana obitelji, kada se ne uzima Antabus i dr., a mogli bismo nabrojiti još zasigurno desetak i više razloga koji počinju riječima ne, ne mogu, nemam vremena i sl. Po svemu sudeći upotreba takvih riječi je mnogo lakša od rečenica koje počinju sa da, hoću, mogu, želim i sl., no zamka je u tome da upotreba takvih riječi i rečenica zahtijeva i njihovu realizaciju.

Naoko izgleda lako održati apstinenciju i velika većina apstineneta i članova njihovih obitelji razmišlja u početku “samo da više ne pije”. Više ne piti znači otrijezniti se, dovesti postupno svoje voljne i razumske funkcije na razinu kada se može procijeniti klijenta kao osobu koja je u stanju shvatiti značenje svojeg postupanja i vladanja svojom voljom. Nažalost, jedan dio naših pacijenata, zbog nastalih oštećenja središnjeg živčanog sustava, nikada neće biti više u mogućnosti postignuti u potpunosti tu razinu.

Iz te grupe regrutira se značajan broj recidivista, drugi su oni koji nemaju želje niti volje za promjenom, jer svaki pozitivni pomak zahtijeva rad na sebi i s okolinom, traži novo učenje, a za to je potreban napor i trud. Ne mala skupina je onih koji uočavaju promjene na sebi, imaju čak i nešto volje, no ne snalaze se u novim okolnostima koje zahtijevaju drugačije postavljanje i ritam življenja.

Gdje to naučiti? Naravno u “školi za promjene i apstinenciju”, u klubu, među ljudima koji su i sami prošli takva iskustva, među prijateljima koji razumiju problem i koji znaju pomoći. Kroz kontakte i druženja s njima uči se živjeti na novi način, otvaraju se nova vrata s novim mogućnostima, gdje se na obzorju ne vidi povratak prema natrag, nego građenje drugačijih međuodnosa u obitelji, poštivanje samog sebe i potvrđivanje kroz svakodnevnu životnu dinamiku.

Tada nema primisli o recidivu, nego o unapređivanju vlastitog zdravlja, brizi o njemu, jer svi imamo pravo na zdravlje, samo ovisi o nama kako to pravo koristimo.

I za kraj, možda ne bi bilo loše objesniti i pojam recidivizma koji spada u područje kriminologije, a označen je kao opetovano ponavljanje delikvencije ili kaznenog djela od istog prekršitelja. Takav se prekršitelj naziva recidivist.

Vjerujem da ovo nije slučajnost i valjalo bi razmisliti ne spada li i recidiv alkoholičara u gore navedeno područje gledano sa zdravstvenog, etičkog i šireg socijalnog gledišta. Jer što može biti lošije nego činiti delikte nad samim sobom i ne poštovati samog sebe.

Kako sve to izbjeći, odgovor je samo jedan: odlazak u klub sa članom obitelji, na ponovni upit odgovaram isto i tisuću puta isto.

Literatura:

1. Hudolin V. Mala enciklopedija alkoholizma. Panorama, Zagreb, 1965.

2. Marinić Ž. Dvadeset godina OKLA, već ili tek? Uvodno izlaganje, XX. godina OKLA Jankomir, 2000.

moravek.org