ŽIVOTOPIS APSTINENTA IZ OPATIJSKE UDRUGE LIJEČENIH ALKOHOLIČARA

Jere Bubak,
Opatija

Apstiniram od alkohola, a bio sam ovisnik ili alkoholičar. Danas sam vrlo zadovoljan i sretan rekovalescent u svojoj užoj obitelji i u svojoj udrugi "ULA", kao široj obitelji.

Osjećam se dužnim da svoj život od najranije mladosti do danas ukratko opišem, s posebnim osvrtom na moj alkoholizam, koji je u dužem razdoblju prouzročio ozbiljne psihičke poremećaje i u mene i u članova moje obitelji.

Sve to želim iznjeti pod slijedećim naslovom:

MOJA ISKRENA ISPOVIJEST

Ne sramim se reći da sam liječeni ovisnik o alkoholu ili alkoholičar. Jednako tako ne skrivam činjenicu da su moji roditelji redovno pili rakiju i vino.

Stoga vjerujem da sam naslijedio te genetske predispozicije da i ja postanem ovisnik o alkoholu. Ako analiziram sebe, svoj život prije braka i u bračnoj zajednici, nameće mi se misao da sam možda radi svoje konstitucije uspio se malo duže othrvati alkoholizmu.

S tim u vezi iskreno mislim da sam iz faze umjerenog potrošača alkoholnih pića prešao u fazu prekomjernog pijenja, odnosno bolesne ovisnosti, negdje oko svoje 40. godine života.

U to vrijeme da me je tko od članova obitelji ili prijatelja upitao: jesam li ja ovisnik o alkoholu, jesam li alkoholičar, ne bih to priznao. Prije bih im dao do znanja da su me takvim pitanjem "uvrijedili".

Što ti je život? Da sam u to vrijeme imao barem mrvicu spoznaje o alkoholizmu do koje sam došao ovih godina, zacijelo bi kvaliteta mog života i života moje obitelji bila puno puno bolja.

To je sada prošlost i ništa više ne može promijeniti ono što je bilo. Kaže se "bolje ikad, nego nikad", pa ako sam zakasnio s liječenjem alkoholizma, nisam prekasno donio svoju odluku da se izbavim iz ovoga pakla.

A sada bih se osvrnuo na prošli život, tj. na svoje ponašanje u obitelji, društvu i u radnoj sredini, za vrijeme pijenja. Sreća je što u pijanom stanju nisam pokazivao alkoholnu agresiju, ali to nimalo nije ublažavalo štetni utjecaj na obitelj i šire okruženje.

Kad sam dolazio kući pijan, neraspoložen i lošeg izgleda, otišao sam u krevet, bez razgovora sa suprugom i djecom i bez večere.

Sreća je za mene i obitelj u toj nesreći što sam poštedio svoje najbliže fizičkog zlostavljanja i što nisam uništavao teško stečeni namještaj i stvari u kući.

Što se tiče mog pijenja izvan kuće, mogu reći da sam dosta dugo prikrivao pijenje na radnom mjestu. Međutim, ipak sam zadnjih godina, prije odlaska u mirovinu, pokleknuo, te sam s prijateljima prije isteka radnog vremena odlazio na "čašicu utjehe" i, nažalost, više puta dolazio kući veoma kasno.

U tom razdoblju prekomjernog pijenja uspio sam izbjeći bilo kakve ozbiljnije fizičke sukobe, mislim na javne prostore, odnosno razne lokale.

Ovime ne želim ni malo umanjiti ozbiljnost moje bolesti, koja je i kod mene i obitelji izazvala ozbiljne posljedice. Nakon svega shvaćam i priznajem da sam dosta vremena živio u zabludi i alkoholnim iluzijama, a da nisam znao kako pravilno riješiti životne probleme i izaći iz krize.

Ne želim biti lažno skroman, ali sa zadovoljstvom mogu reći da sam svojoj profesiji bio veoma privržen, ponekad i na uštrb svojoj obitelji koju sam u duši najviše volio od svega ostaloga.

Godine su prolazile i došlo je vrijeme za odlazak u mirovinu.

Iskreno priznajem da se psihički nisam pripremio za to, kao ni moja supruga. Mirovina je bila znatno niža od plaća. To je utjecalo da utjehu potražim u alkoholu, osim toga već sam bio ozbiljno psihički i fizički bolestan.

I uz veliku podršku moje obitelji, posebno supruge, otišao sam na liječenje u Centar za mentalno zdravlje i bolesti ovisnosti u Rijeci.

Danas sam nakon dvije godine i dva mjeseca apstinencije, sretan i zadovoljan radi uspješnog liječenja, uz svesrdnu pomoć najbolje terapeutkinje na svijetu, te novih prijatelja iz Udruge "ULA" Opatija.

Svi spomenuti su mi pomogli da promijenim shvaćanje života, da prihvatim apstinenciju kao osnovni preduvjet u postizanju novog stila života, da steknem samopouzdanje i samopoštovanje, živjeći sretno u krugu svojih najmilijih.

moravek.org