 
 |
PRIJATELJSKI DOMJENAK
Svega oko tridesetak kilometara od Zagreba, na granici lijepog Prigorja i još
ljepšeg Zagorja, stotinjak metara od Slovenije, smjestilo se malo mjesto Šenkovec. Mjesto i kraj poznat po burnoj hrvatskoj prošlosti, po barunici Vranicani, koja je po mnogo čemu bila
kontraverzna ali ju je krasila neobično jaka osobnost. Blizu je i rodno mjesto poznatog hrvatskog književnika Ante Kovačića, kojeg se sjećamo po slavnom romanu "U registraturi".
Tog nezaboravnog dana s nama je bio i gospodin Stjepan Jakšavac, dječji pisac i autor pjesme "Na sljeme, na Sljeme", koju posebno vole
Zagrepčani.
Na žalost prerano nas je gospodin Jakšavac napustio, što će zasigurno biti veliki gubitak za dječju književnost.
Dan 15. svibanj je bio sunčan, a dvorište je bilo puno poznatih osoba. Ozračje ispunjeno, žagorom, veseljem i smijehom. Što to naš prijatelj Mićo slavi? Toga dana Mićo je imao poseban dan, koji je važan za njega, a bio je važan i za sve nas koji smo bili počašćeni naći se tamo.
Sadašnjost Šenkovca nije tako burna, ali je po mnogim događajima zanimljiva, naročito za nas liječene alkoholičare. Dočekala nas je velika drvena daska s natpisom "Dobro došli!", Viseća kuglana, pikado, šah.
Svatko se tog dana zabavljao s nečim osim "logistike" Mace, koja je imala pune ruke posla, a kako i ne bi, bilo nas je oko 60).
Izmjenjivali smo se u športskim nadmetanjima, navijali i bodrili jedni druge. Rijetke su prigode vidjeti prim. dr. Pintarić i supruga opuštene i nasmijane, prim. dr. Breitenfelda iznimno
raspoloženog, te prof. Ljubicu Uvodić-Vranić (ona je uvijek nasmijana i ne znamo kako izgleda ljuta. Moramo je na seminaru "Petkom u pet" jednom razljutiti). Najglasnija navijačica bila je gđa Lidija Paszko, pa njezina ekipa jednostavno nije mogla izgubiti.
Bili su tu mušketiri Trinajstić, Topalović i drugi. Bili su tu prijatelji gotovo iz svih klubova. Bolje bi bilo reći tko nije bio.
Odjednom su se pred ulazom zaustavila policijska kola i muško-ženske kombinacija policijske ekipe je ušla u dvorište.
Mićo nas je sve malo ušutkao iako smo svi već smanjili decibele čim smo ih vidjeli, te nam priopći da se moramo razići jer skup "trijeznih" ljudi nije bio prijavljen. Pošteno nas je nasanjkao jer je i policijska ekipa bila pozvana na feštu.
Svi smo se od srca nasmijali i nastavili se družiti, razmjenjivati iskustva , razgovarati, dogovarati i šaliti se.
U jednom trenutku pomislio sam kako tu nedostaje samo bazen s natpisom na drvenoj dasci "Terapijsko rekreacijski centar kod Mace i Miće u Šenkovcu".
No, moram se malo našaliti. Možda Mićo i izgradi bazen, tko zna. Prvi kupač bio bi zasigurno prim. dr. Željko Marinić (obožava vodu).
Na samom početku namjerno nisam napisao što je to zapravo Mićo slavio i koji je to jubilej? Slavio je 70-15 Pogodite što bi to moglo biti?
Tko pogodi, može doći na besplatnu tradicionalnu jesensku berbu jabuka. Glavni instruktor za berbu sam ja, Hasan Bašić. Pa tko voli nek izvoli.
Slavljenik Mićo je bio prekrasno odjeven u bijelo. Posebno se isticao zlatni privjesak što mu ga pokloniše seminaristi "Petkom u pet" za 70-i rođendan. Bolje bi bilo da smo mu kupili keramičke pločice za bazen. Ne znam što mi je. Kad sam ga vidio u bijelome sličio je "pekaru". Još je samo trebao zapjevati onu - "Da sam pekar, da sam pekar".
Mnogi od nas upravo smo se tamo našli da nešto "ispečemo" iz bogate 15-godišnje apstinencije našega dragog prijatelja Miće i njegove, kako on popularno zove svoju suprugu Macu, "logistike". Kako nam je i sam uvijek govorio, da nije bilo "logistike" Mace, možda bi bilo sve drugačije.
Zato ovom prigodom moram spomenuti njihovu nesebičnost, jednostavnost, ljudsku toplinu, želju da pomagnu drugima i sve one vrline koje krase obitelj Antolović.
Ako ih možda netko i ne poznaje, sigurno je jedno da su se častili njihovim čuvenim "kiflekima".
Na kraju, još jednom velika hvala obitelji Antolović na divnom druženju do ponovnog susreta u Šenkovcu.
  moravek.org |
