 
 |
O SUDBINI KLUBA U TKALČIĆEVOJ 37dugogodišnji podupirući član Kluba "Centar"
Poštovani gospodine prim.dr.sc.
Breitenfeld!
Gledajući TV emisiju iz Splita, odlučila sam da Vam uputim ovo pismo, potaknuto mojim iskustvima u radu Kluba liječenih alkoholičara "Centar", Tkalčićeva 37, u Zagrebu.
Radila sam u klubu punih 26 godina. Za to vrijeme kroz klub je prošlo oko 3000 bolesnika kojima sam izravno pomagala. Bilo je ljudi iz svih krajeva naše zemlje.
Od ukupnog broja liječenih, 50 posto je potpuno izliječeno, 30 posto djelomično, a 20 posto njih je odbijalo daljnju suradnju. U klubu se u to vrijeme vodila potpuna evidencija o članovima, što je vodila tajnica Vlatka Krištofić.
U radu kluba puno je pomoglo to što su se članovi osjećali kao u velikoj obitelji, gdje ljudi vode brigu jedni o drugima i gdje nije bilo bitno koje je tko profesije, jer alkoholizam ne bira ni vjeru ni profesiju, niti
podrijetlo.
U klubu nikad nisam čula riječi mržnje, svi smo se slagali i poštivali. Kad bi tko recidivirao, pozvala bih kola hitne pomoći i smjestila ga u bolnicu.
Godinama se broj članova povećavao, pa smo radi lakšeg rada osnivali skupine s manjim brojem ljudi. Svaka je skupina imala svog terapeuta. Svi članovi su voljeli svoje terapeute i rado su ih slušali. Među njima spominjem samo neke: dr. Serdar, dr. Ivica, Karmela, Jasminka i drugi.
U klubu se nije samo govorilo o problemima vezanim uz alkoholizam, već se radilo s članovima obitelji, a osnovana je i zabavna grupa koju je vodila Ruža Vešligaj.
Bila je to skladna skupina ljudi koji su voljeli pjesmu i ples, a nastupali su i izvan granica naše zemlje. Dok su oni imali probe u klubu, okolni stanari su ih rado slušali.
Kad je u mjesnoj zajednici trebao osnovati klub, mještani su to primili s nepovjerenjem. Tek kad su vidjeli da su "alkoholičari" normalni i radišni ljudi, koji su tko zna iz kojih razloga došli u tu situaciju da postanu ovisnici o
alkoholu i da po završenom liječenju u bolnici nađu mjesto gdje mogu biti korisni i gdje se mogu osjećati potrebni, mještani su uvidjeli da je sve uredu.
U klubu sam radila svaki dan od 15 do 20 sati. K meni su dolazili mnogi koji su bili sami i koji su se osjećali osamljeni zbog nerazumijevanja okoline.
Uvijek sam bila spremna da ih saslušam, jer ljudima katkad to više znači od bilo kojeg lijeka. Mnogi nisu vjerovali da će im Tetidis, koji bi im olakšavao apstinenciju, mogao pomoći, pa su u dogovoru sa mnom dolazili svaki dan na svoju "kavicu".
Katkad sam i sama odlazila ljudima kući dati Tetidis, jer su se tako osjećali nekako sigurnije. Najteže je čovjeku kad se osjeća odbačen i od obitelji i radne sredine, a u klubu je našao mir i razumijevanje sebi sličnih.
Gospodine doktore Breitenfeld, uvjerena sam da je naš klub u Tkalčićevoj 37, koji smo svojim snagama i novcima uredili, jer u klubu je bilo ljudi svih profesija, bio koristan.
Zbog tko zna čije dobiti, mi smo sramno izbačeni "na ulicu", a na mjestu gdje je bio klub liječenih alkoholičara, sada se nalazi kafić! Koje li ironije?
Danas mi je teško kad vidim djecu, pa i osmoškolce, kako po ulici i parkovima piju pivo, konjak i tko zna što još. To mi teško pada!
S poštovanjem.   moravek.org |
