 
 |
JA NISAM ALKOHOLIČAR !Klub "Primorska 32"
Ne gospodine, zar vi doista mislite da ja pijem, da sam ja alkoholičar? Na temelju čega vi to zaključujete? Ja, koji već dvadeset godina, svako jutro popijem po nekoliko čašica malog konjačića i sve to ispirem običnom vodom? Zar ja, koji jedem jednom na dan pa si potom popijem nekoliko flaša piva? Gospodo, zar ja, koji već dvadeset godina redovito obnašam tu mokru dužnost? Ja koji sam sam sebi znao reći "e sad je dosta" i nisam pio po više od godinu dana, a kada bih se malo očistio, bio bih spreman za nastavak? Zar je takva osoba alkoholičar? Nemoguće, ja, koji sam prije tri godine na svom radnom mjestu odjednom pao kao pokošen? Zanimljivo, da je Miroslav Starček, rođen ne svojom krivnjom, koji od svoje dvadesete godine pije žestoka pića, potpomognuta pivom i raznim inim pićima, postao alkoholičar, koji je dogurao čak do alkoholne padavice. Ljudi moji, zar mi vjerujete? U Psihijatrijsku bolnicu Vrapče došao sam 22. listopada 1997. godine ZAŠTO? Ja, koji dvadeset godina uredno ispijam čašice konjaka, flašice piva, ja koji dobivam grand mal (veliki napadaj), alkoholna epilepsija, zašto baš ja? Konačno, i drugi piju i nije im nikad ništa. Kome da kažem da sam ja, alkoholičar? Teško mi je priznati samome sebi, a kamo li liječnicima ili nekome drugome. No, to je činjenica. Gospodo, svi mi nalazimo tisuće razloga da popijemo čašu dvije. No neke je od nas takav pristup piću, možda i spontano, odveo na trnovit i težak put, na žalost, za neke bez povratka. Zar smo ikada počeli piti iz nama kojeg određenog razloga? Smrtni slučaj, razvod braka, nepravde na radnom mjestu itd.? Jesmo li počeli po završetku srednje škole, na prvom "tulumu", na prvom izlasku s djevojkom, u đačkom domu, u bivšoj JNA, ili je piće i opijanje, alkoholizam možda nasljedno? Ako postoji razlog, zašto jedan od navedenih razloga traje gotovo dvadeset godina? Stari su ljudi znali reći da je čaša domaćeg vina, zdrava za popiti, da je konjak zdrav za srce, da je pelinkovac zdrav za želudac. Nismo počeli piti radi zdravlja? A da bismo održali dobro zdravlje postali smo ovisnici o alkoholu. Dobro, ako i nije tako, nakon završetka srednje škole, postali smo zreli ljudi, muškarci. Da bismo to nečim dokazali, stali smo uz prvi šank, zapalili cigaretu i naručili prvo alkoholno piće. Kad sam postao muškarac, ne smijem to prestati biti i neumorno odrastam uz ispijanje alkohola. Nakon straha koji je nastao pri napadu epilepsije, shvaćam da sam odrastao. Mamuran i s osjećajem nelagode javio sam se u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Primljen sam na šesti odjel, kod dr. Kulenović. Nakon četiri dana boravka, na odjelu intenzivne skrbi, preporučeno mi je daljnje liječenje u okviru dnevne bolnice. Paralelno s dolascima na terapijsku zajednicu bolnice pohađam Klub "Primorska 32". Po otpustu iz dnevne bolnice nastavljam redovito pohađati klub, što preporučujem svakom liječenom alkoholičaru. Zašto? Većina od nas po završetku tretmana u bolnici misli da je izliječena. Zamislimo pile kad iziđe iz ljuske jajeta, takvi smo i mi po izlasku iz bolnice. Kad smo došli ponovo na radno mjesto, nije li nas dočekalo staro društvo, "prijatelji", " bok, ajmo popit nešto, pa sad si zdrav, možeš ti to". Nismo li pomislili, dobro, sad mi je bolje, mogu si jednu dozvoliti? Jednu, pa drugu, dalje, nema više dalje. Nakon svih odricanja, tableta, predavanja, obećanja samome sebi i drugima, ženi, djeci, zar ćemo opet pasti? Ne, nemojmo. Teško je u takvim trenutcima biti sam. No, ja mislim da ipak nismo sami. Duboko sam uvjeren da mnogi od nas imaju golemu podršku baš onih kojima smo svojim alkoholizmom nanijeli najviše boli, a to je naša obitelj. Netko tko nas voli, želi imati pokraj sebe vesele, zdrave i sposobne za život. Ni samci ne moraju biti sami, spas je u klubu. Tu možemo naći ljude poput nas, ljude koji će nas razumjeti, suosjećati s nama. Nije nama lako. Da bismo si olakšali i da bismo uspjeli u apstinenciji, treba imati dobru volju, treba biti jak. Redoviti odlasci u klub dat će nam snage u borbi koja će trajati cijeli život.
   moravek.org |