Zamišljam svoj povratak kući nakon mjesec dana provedenih u KB "Sestre milosrdnice" - Zagreb, na Odjelu za alkoholizam i druge ovisnosti.
Na vratima me čekaju oni koji su mi oduvijek značili život, radost, onima kojima sam oduvijek trebao pružati ljubav. Zamišljam kako ih grlim i ljubim.
Prilazi mi mama troje predivne djece, žena koja je sve godine moga pijanstva bila moj rob i bijeda, podnoseći neopisive nedaće moga alkoholizma. Za djecu su to bili tmurni i crni dani ispunjeni tugom. Željni su bili sna i mirna života.
Vidim svoga najmlađeg sina koji, skrivećki, iz svoje sobe gleda kroz prozor u nadi da ću uskoro doći i poželjeti mu uz poljubac laku noć. I te je večeri zaspao ne dočekavši me. A ujutro, opet sa strahom, provirio je u našu sobu i bio sretan ako je vidio da spavam.
Čujem njegov glas i pitanje: "Tata, je li opet boli glava?" I stavlja mi hladnu, mokru maramicu na čelo. A niz moje lice teku suze. Nisam imao snage da jednom zauvijek prestanem s takvim načinom života. Ako ništa, radi njih koji me nikada nisu napustili, zaboravili me. Izdržali su.
Vidim suze radosnice na licu moje kćeri, pogled pun nade i svjetlosti, koji kao da kazuje, točnije, pita se: "Hoće li će konačno u naš dom ući sreća i radost?!"
Čvrsto sam je zagrlio i odgovor je bio tu: "Nikada više!" Stariji sin mi pruža ruku i veli: "Bravo, stari, krenut ćemo iz početka, sve zaboraviti, jer sutra nas čeka novi dan, a ja dobro znam da ćemo zajedno, kao i uvijek uspjeti riješiti sve probleme."
Opet smo jedna, sretna obitelj! Budim se i znam - povratak kući mora ispred sebe imati pozitivan znak!
