 
 |
KAKO DOŽIVLJAVAM APSTINENCIJU U SVOJOJ OBITELJIKlub "Novi život", Rijeka
Neki sam dan prelistavala časopis "AL klub" u potrazi za svojom inspiracijom. Tom prilikom naišla sam na jedan dio teksta u kojem se jedan sedamnaestogodišnjak obraća svome ocu koji odlazi u bolnicu na liječenje.
"Ne mogu te nazvati imenom jer si stariji od mene, no ne mogu to nazvati niti ocem, jer te se stidim. Zbog tebe se ne mogu družiti s ostalom djecom koja mi se rugaju kad te vide da ideš kući pijan. Stalno obećavaš da više nećeš piti, ali stalno lažeš - ja ti više ništa ne vjerujem. Znam da ćeš opet piti kad se vratiš iz bolnice, samo znaj da sam ja već dovoljno velik i da ću te kad opet počneš piti izbaciti iz stana na ulicu, pa crkni tamo među svojim pijanicama gdje ti je i mjesto, a ja želim živjeti u miru s mamom kao i ostala djeca."
Tisuću puta sam se i ja tako osjećala. Prevareno. Razočarano. I ja sam, kao i ovaj mladić, tisuću puta poželjela da više nikada ne vidim svoga oca i da tako stvorim sebi mir.
Tako je teško pisati o svojim osjećajima, pogotovo o nečemu što budi u meni neka tužna sjećanja i iskustva koja bih tako rado željela zaboraviti, izbrisati ih, kao da ih nikada nije ni bilo. Možda sam previše osjećajna pa to teško primam k srcu, ali govoriti o alkoholizmu u mojoj obitelji vrlo je teško i bolno. I zato ću napisati ono što osjećam.
Oduvijek sam bila privržena više ocu nego majci, jer otac je znao tako lijepo pričati o svijetu, o ljudima i o svemu što je mene zanimalo. U svojim pričama uvijek je on bio junak, uvijek je on osvajao, uvijek on bio na strani dobra, uvijek je on spašavao ljude. To je doista i bilo tako, ja doista nemam što lagati. U društvu je bio omiljen i poznat po svojoj pjesmi, vječni veseljak, koji je i u najgorim trenucima života bio spreman na šalu i pričanje viceva. Prve pjesmice naučila sam od oca, prve priče od oca. Zaista smo se jako voljeli, bila je to prava roditeljska ljubav. Gledala sam oca kao Boga koji uvijek zna odgovore na sva moja pitanja.
Ali... (u svakoj priči postoji onaj "ali") Otac je počeo nekontrolirano piti. I tu su nastali problemi. Sjećam se jednog dana kada sam dolazila kući iz škole ( ja mislim da taj dan neću nikad zaboraviti). Bilo je zimsko doba, vani je bilo tako hladno da mi je hladnoća dopirala do kosti. Jedva sam čekala da dođem kući da se malo ugrijem. Mama je radila, a moj brat Goran bio je u školi. Ušla sam u dnevni boravak, a za stolom je tata SPAVAO.
Dnevni boravak je bio hladan i u zraku se osjećala neka hladnoća, od koje se ledi krv u žilama, pomiješana s dotrajalim mirisom alkohola. Ostala sam kao ukopana na vratima dnevnog boravka i u tom trenu sam pomislila: "Bože moj, na što je to moj otac spao, zar ga je to alkoholizirano stanje dovelo na životinjski stupanj!" Takvo stanje trajalo je već mjesecima, a ja sam shvatila tek sad da njemu treba pomoći.
Nije mi bilo jasno kako ljudi sebe ne mogu naći u nečem ljepšem, jer u životu ima toliko lijepih stvari koje samo čekaju da ih netko otkrije, pronađe. Zar ima nešto ljepše nego kada dođeš kući iz škole u topao dnevni boravak, gdje vlada ljubav, sreća zadovoljstvo koju ti pruža obitelj onako na okupu? Ili je možda ljepše kada ti oca nema čitav dan doma i kada živiš u iščekivanju hoće li on doći kući pijan ili trijezan?
A onda, kada dođe, počinje "filozofske rasprave" u kojima se pijanom čovjeku ne može dokazati da nije u pravu, da bi se sve na kraju završilo suzama, tugom i bolom u želucu.
U cijeloj toj situaciji bila sam strahovito razočarana u oca, jer on mi je uvijek bio uzor. Međutim, shvatila sam da nema nikakve svrhe da budem ljuta na njega, da ga odbacujem, jer, na kraju krajeva, i ja sam toliko puta pogriješila, ali me roditelji nikada nisu odbacili nego su mi nastojali pomoći.
Sada je i moj otac tražio moju pomoć i pomoć čitave obitelji. Želio je odbaciti taj alkohol koji je i njemu i nama zadao toliko tuge i bolnih trenutaka. U to je uložio svu svoju volju i trud i rekao sam sebi: "E pa, neću više i gotovo".
Vjerujem da smo mu i mi puno tu pomogli, jer smo bili s njim i uvijek se mogao osloniti na nas, mi smo ga i poticali da ubije to zlo u sebi i da tako oslobodi onu svoju dobru stranu koju smo svi oduvijek voljeli.
U svemu tome veliku ulogu odigrao je klub i terapija, gdje smo saznali koje su posljedice alkoholizma za fizičko i za psihičko zdravlje čovjeka, a osim toga u klubu smo zatekli i ljude koji imaju slične probleme, pa se čovjek onda ne osjeća kao da je sam na svijetu i kao da svi prstom pokazuju u njega.
I eto, mi smo uspjeli nadvladati tu opaku bolest koja samo razara. Lijepo nam je, opet se šalimo, razgovaramo ozbiljno o problemima, a što je najbitnije dobili smo mir za kojim smo toliko čeznuli. Moram reći da se u cijeloj toj situaciji divim mojoj majci.
Jer mogla je jednostavno s nama otići i ostaviti oca. Ali nije, nego je veliki dio tog tereta mukotrpno nosila na svojim leđima i nadala se. Ne mogu reći da nije izgubila veliki dio povjerenja, uostalom svi mi imamo svoje rane koje su sada zacijelile. Poručila bih vam da ih više ne dirate, jer bi se one ponovo mogle otvoriti.
A majci bi rekla samo jedno veliko HVALA!
  moravek.org |
