 
 |
ŽIVOT UZ OCA ALKOHOLIČARAJednom bih riječju takav život nazvala užasom. Svoga oca već od svoga ranijeg djetinjstva doživljavam kao nekoga stranog, meni dalekog, nekoga prema komu sam osjećala strahopoštovanje. Nikada nije imao vremena za moje igre, šetnje, za nježnosti koje otac poklanja svojoj kćeri. Dok još nisam mogla shvatiti sve to, mislila sam da su svi očevi takvi. Kad bih vidjela druge curice u šetnji ili u igri sa svojim očevima, mislila sam, ne to nije njihov tata, jer tate su ljuti, nervozni, oni uvijek negdje idu, a mame su za nježnost i ljubav. Godine su prolazile, ja sam rasla i sve više shvaćala da ja, zapravo, imam nesreću što moj tata pije, odlazi s društvom u kavane i da je to ono što je iznad nas, ono što je prije nas, ono što je važnije od nas. Osjećala sam sram i bijes u isto vrijeme. Zašto baš ja, zašto i moj tata nije kao drugi. Svađa i prepirke mojih roditelja su više bile nešto čega sam se samo bojala. Počela sam se zatvarati u sebe, u svoju sobu jer sam shvatila da ljudi pričaju o nama ružno. Užasan bijes i tuga razdirali su moje srce. Željela sam mir i ljubav u svomu domu, ali svakim je danom bilo gore. Otac više nije bio nježan i dobar. Svaki dan je bio užas. Moj život svodio se na strahovanje kad će ponovo početi svađe, psovke, suze. O svomu životu, o svojim željama i snovima nisam ni razmišljala, htjela sam samo mir za sebe i svoju majku. Gledala sam je svaki dan uplakanu, tužnu, umornu od teška života. Svim bićem sam joj htjela pomoći, ali kako, to mi se stalno motalo po glavi. Bezbroj sam noći zaspala plačući, svjesna da ne mogu pomoći, ni njoj ni sebi, barem zasad. A onda je mama jedan dan rekla da idemo, jer ona više ne može dalje. Velik kamen pao mi je sa srca. U tomu trenutku osjetila sam veliku radost. Konačno, život bez patnje, bez psovki i suza. Otišli smo i taj prvi dan činio mi se kao u bajci. Mir, dan bez straha, napokon moja mama nije bila uznemirena čekajući pijanog tatu. Nakon nekog vremena ponovo sam vidjela tatu, ali više nije bio bahat ni ljut. Bio je nježnan prema nama, pokajnički je molio da mu oprostimo. Tuga mi je ispunila srce i molila sam Boga da je sve to istina, da moj tata govori istinu. Htjela sam zajednički život s tatom, ali novi život pun ljubavi, nježnosti. Već mjesec dana nisam vidjela tatu, a mama kaže da je drugačiji, da je dobar, da je to sad novi čovjek. Želim u to vjerovati svim srcem, ali u meni postoji zrnce straha, oprez u svemu tomu jer ja tatu znam drugačijeg. Bit ću najsretnija ako ustraje u tomu, jer ga volim svim srcem i želim da mi nadoknadi sve propušteno.    moravek.org |