Kada se novi član mora upoznati s članovima koje je zatekao u njemu, i kada nakon upoznavanja čuje njihove priče, neke mu spoznaje bivaju čudne. Tako čuje, na primjer, da je klub osnovan l968. godine i da je tijekom svoga postojanja imao puno više članova na popisu i na druženju nego danas.
Tadašnje prostorije koje su im dane na korištenje bile su tijesne za 50 do 60 ljudi koji su ih svake srijede posjećivali, i zato su ih često morali mijenjati tražeći pogodnije.
Kažu da za tako mnogobrojan odaziv i kvalitetnu organizaciju moraju zahvaliti stručnom timu liječnika i socijalnih radnika koji su svojevremeno dio svog slobodnoga vremena posvećivali radu u klubu kako bi pomogli apstinentima ali i djelovali preventivno.
Ističu posebno liječnike koji su i danas u Ogulinu, ali pomalo umorni, a imenom i prezimenom po abecednom redu: Mirko Blašković, Ostoja Janjanin, Ivan Randić, Vitomir Saks. Rad kluba imao je svoj potpuni kontinuitet, koji nije narušen niti za vrijeme četničke agresije, a agresija je trajala pet godina.
Danas Klub službeno broji trideset članova i animira apstinente u krugu od 25 km sa središtem u Ogulinu, a zahvaljujući razumijevanju i dobrodušnosti službenika Zavoda zdravstvene zaštite u Ogulinu, ponajviše njegove voditeljice gđe Đurđe Hajder, Klub svoje aktivnosti održava svake druge srijede u velikoj dvorani Zavoda u Ulici Ivane Brlić Mažuranić br.
1.
Dvorana je sada velika, ali je od tridesetak članova aktivno petnaestak, od kojih petorica dolaze redovito, a ostali povremeno, tako da sastancima prisustvuje osam do deset ljudi.
Dojmljivo je da su ovih pet redovitih članova apstinenti s vrlo dugim stažem, od l5 do 30 godina, znači ovi manje redoviti imaju manji staž, a za upisane članove koji se ne pojavljuju, nemamo pravu informaciju o eventualnom recidivu.
Usporedba ovakvog stanja u našem klubu od njegovog osnutka do današnjih dana običnom smrtniku nameće niz pitanja, uz još više dilema.
Pođimo redom. Ako je od 1968. godine desetak narednih godina bilo 50 do 60 aktivnih članova, a danas l0 do l5, znači li to da je tada pilo pedeset puta više ljudi nego danas. Znači li to, možda, da je prije dvadesetak godina društvo vodilo veću brigu o zdravlju ljudi, premda je i danas briga o zdravlju i svim ostalim ljudskim pravima zagarantiranim Ustavom i ustavnim zakonima.
Postavlja se pitanje kako su tada liječnici i socijalni radnici uspijevali voditi brigu o alkoholizmu i liječenim alkoholičarima bez posebne naknade, a danas izbjegavaju takav rad i uz naknadu.
Postoji dvojba jesu li liječnici već tada prihvatili alkoholizam kao medicinsku kategoriju (znači; alkoholizam kao bolest), a da su ga danas stavili u moralnu kategoriju (znači; kao individualnu slabost). (Ovo zadnje odnosi se na ogulinske liječnike i djelatnike Centra za socijalnu skrb, kako se ne bi zaključilo da ove probleme generaliziramo).
Premda se dade zaključiti da članovima nije potrebna stručna osoba svaki put, povremeno svakako jest.
Nedolazak, pak, liječenih alkoholičara u klub, može biti zbog odnosa tobožnjih društvenih potrošača alkoholnih pića koji etiketiraju apstinente, za razliku od stvarnih društvenih potrošača, može biti da ne žele dolaziti zbog apatije u koju je upao veći dio našeg stanovništva, a najžalosnije će biti ako su
recidivirali.
Da ne ispadne sve tako crno, mora se naglasiti da mjesne vlasti imaju razumijevanja za klub u tom smislu, što su u svoj proračun uvrstili stavku određenih troškova Kluba, što je jedini akt zbližavanja. Gradonačelnik, Poglavarstvo i članovi Gradskog vijeća nisu oduševljeni kad ih se pozove da osobno nazoče nekoj od manifestacija borbe protiv alkoholizma, a još manje da ih pokušaju
organizirati.
Ako ovom prethodnom dodamo svako ovakvo društvo izloženo je društvenim predrasudama (spomenutim etiketiranjem), te općim siromaštvom (kojemu je i alkohol kumovao), ostajemo samozatajni, ne zamjerajući nikomu, ali pozivamo svakoga dobronamjernog da pomogne apstinentu, a još više da svi zajedno djelujemo preventivno na mladež nudeći im zdrave alternative, naspram pogubnim porocima.
