 |
DNEVNA BOLNICA CENTRA ZA ALKOHOLIZAM I DRUGE OVISNOSTI PSIHIJATRIJSKE BOLNICE VRAPČE
Štovani čitatelji,
Potrudit ću se da vam ovim napisom ukratko, ali što zornije dočaram način rada (liječenja) u Dnevnoj bolnici Centra za alkoholizam i druge ovisnosti Psihijatrijske bolnice Vrapče.
Dnevna bolnica započela je radom 1.10.1997.g. i od tada do danas u njoj se liječilo 88 bolesnika, od toga 16 žena i 72 muškarca, razne životne dobi (23 - 65 g.) zanimanja i bračnog stanja. Trenutno se tu liječi 17 bolesnika. Dnevnu bolnicu čini terapijska zajednica koja se sastoji od 12 do 17 članova mješovite populacije. Članovi terapijske zajednice ( u daljnjem tekstu TZ) biraju predsjednika TZ, voditelja podučavanja (edukacije) i voditelja evidencije posjeta klubovima (svi članovi pohađaju matični klub uz pratnju člana obitelji o čemu spomenuti voditelj ima evidenciju).
Naš radni dan počinje u 8 sati. Od 8 do 9 sati vrši se obvezatni alkotest pomoću "Drägera", pije se jutarnja kava, uz druženje. Doručkuje se na Odjelu za socioterapiju i uzima se Disulfiram i drugi lijekovi koji određuju liječnici, svaki svom bolesniku. Naime, zajednička liječnica svima u Dnevnoj bolnici je dr. Alemka Kulenović-Somun, koja u TZ prima bolesnike po dogovoru s ostalim liječnicima iz Centra. Od 9 do 9,45 svaki dan imamo drugi program rada, a to su strukturirane slobodne aktivnosti, rekreativne aktivnosti po izboru, novinarska grupa, sportska srijeda, muzikoterapija i sl. Od 10 do 10,45 slijedi glavni dnevni sastanak TZ. Tom sastanku nazočni su svi članovi stručnog tima, koji se izmjenjuju tijekom tjedna, a razgovara se o potrebama bolesnika bilo zdravstvenim ili privatnim. Od 11 do 12 sati traje velika grupa, u istom sastavu, ali se raspravlja o biranoj temi, vezanoj uz svakodnevne teme iz života alkoholičara i člana njegove obitelji. Potom slijedi pauza za ručak i uzimanje podnevne terapije. Od 13,30 do 14,30 nastavljamo sa satom poučavanja (edukacije). Taj sat vodi voditeljica podučavanja i medicinska sestra, koristeći se stručnom literaturom. Teme su uglavnom vezane uz nastajanje alkoholne bolesti, oštećenja nastala konzumiranjem alkoholnih pića, posljedice svih oblika, liječenje i nastavak liječenja putem kluba i sl. Četvrtkom u to vrijeme razgovaramo isključivo o klubovima i radu u njima.
Sada ću se malo osvrnuti na ranije spomenutu sportsku srijedu. U tom dijelu dnevnog reda bavimo se sportskim aktivnostima prema mogućnosti. Uglavnom se igra šah i druge društvene igre, osim kartanja. Kad nam to vremenske prilike omogućavaju, organiziramo izlete u prirodu, npr. ove jeseni berba kestena u podsljemenskim šumama. Isto tako ove jeseni organizirali smo izlet u Trakošćan. Uobičajeno, sastali smo se ujutro u našoj bolnici, konstatirali da smo svi na broju, obavili alkotest, doručkovali, uzeli terapiju i u 9 sati krenuli. Sa nama su krenule i prof. Sanja Jelić, kao voditeljica puta i med. sestra Mirjana Šimičić, naš "anđeo čuvar" kako je od milja zovemo.
Tih dana bilo je dosta obilnih kiša, pa je dobar dio tog dijela Hrvatskog Zagorja bio poplavljen. Time je naš izlet dobivao na čari, hoćemo li uopće moći do odredišta? I doista. Nekoliko kilometara pred državnom granicom sa Slovenijom nailazimo na policiju. Pomislili smo dalje nećemo moći, no, na sreću, zabrana prolaza vrijedila je samo za smjer Slovenije, a mi smo skretali našem cilju. Tijekom vožnje bilo je smijeha na vlastiti račun. Bili smo se dogovorili "Ako nas ne puste, bumo im rekli - najte se šaliti s nama, svi smo iz Vrapča", pa nek si misle s kojeg smo odjela. Kad već spominjem PB Vrapče, iskoristit ću priliku da razbijem predrasude o toj ustanovi. Naime, mi alkoholičari, liječeni u Centru za alkoholizam i druge ovisnosti, ne razlikujemo se od vas ostalih ni po čemu, osim što imamo sreću boraviti u jednoj od najmodernije opremljenih ustanova tog tipa u Lijepoj našoj.
Stigli smo u Trakoščan. Nakon ispijene kave za okrepljenje i nekoliko viceva za obnavljanje forme, krenuli smo u obilazak dvorca. Šetajući prostorijama, razgledavali smo stari namještaj, slike, glazbala, knjige, oklope naših predaka i dr., komentirajući život ondašnje gospode. Napravili smo i nekoliko skupnih fotografija za sjećanje. Potom smo šetali uz jezero, požalili što nam vrijeme nije bilo sklono da se malo provozamo čamcima. Vrijeme je brzo proteklo i morali smo oko 14 sati krenuti put Zagreba. Uz put smo svratili u jedan restaurant na ručak, u kojem nas je tamošnja djelatnica razvedrila svojim "dobrim" poznavanjem matematike, ali i izgledom dobro držeće barske dame. Da bi nam naplatila ionako pobrkane menu-e, trebalo joj je dobrih sat vremena, jer tko će ga znati da li je 19 + 1 doista 20 ili možda i nije.
Vratili smo se u Zagreb sretni i zadovoljni, a putem nas nije zaustavila policija, što zasigurno ne bi bilo tako, da smo se u Trakošćanu našli prije nekoliko mjeseci.
Pogodite zašto?
 |
