KAKO PREPOZNATI OSOBNE POMAKE, NAPREDOVANJA I PROMJENE U LIJEČENJU ALKOHOLIZMA ?

Hasan Bašić Klub "Osvit"

Već duže vrijeme redovito dolazim na obiteljsku terapiju u Psihijatrijsku bolnicu Jankomir, jer mi ona mnogo pomaže u mojoj resocijalizaciji. Osim toga naučim i nešto novo što obogaćuje moje spoznaje, a sve u ci ju moje što kvalitetnije apstinencije. Situacije s kojima se susrećem na sastancima su pomalo tužne, usudio bih se reći, i tragične. Čudi me kako pojedinac ne može uočiti pomake tijekom svoga liječenja. Profesor Bublić je rekao da je to sigurno produkt "šuplje" terapije, što energično odbacujem i smatram neprihvatljivim. Zapravo, prvi sam se put susreo s riječju "šuplja" terapija. Smatram da tijekom višemjesečnog liječenja na Odjelu za alkoholizam bolnice Jankomir, gdje je terapijski rad na visokoj razini, uz vrstan stručni tim, od kojih bih posebno spomenuo mr. sc. dr.Višnju Marinić. Jednako tako u obliku okupacijske terapije svatko, ako to želi, može mnogo naučiti i napredovati.

Nažalost, često pojedinci uz prisutnost svoje obitelji nakon višemjesečnog liječenja, pri opraštanju od grupe ne vide svoj napredak i promjene, iako njegovi prijatelji iz grupe i obitelj primjećuju znatnu promjenu.

Molim mr. sc. dr. Vesnu Golik-Gruber da nam odgovori zašto se to događa?

Mr. dr. sc. Vesna Golik-Gruber odgovara:

Liječenje i rehabilitacija alkoholičara je dugotrajan postupak i ne daje odmah onakve rezultate kakve bismo mi očekivali odnosno priželjkivali. Tijekom liječenja psihoterapijskim postupcima i osmišljenim odgojnim i preodgojnim procesom u terapijskoj zajednici nastoji se utjecati na promijenjeno pona.::.nje i osobu koja je zbog alkohola skliznula na dno usmjeriti k punom življenju i samoostvarivanju.

Čovjek se tek u realnom životu, u svojoj obiteljskoj i radnoj okolini, potvrđuje svojim djelima i stječe pravu sigurnost i samopouzdanje, te poboljšanje i pomake tijekom višemjesečnoga bolničkog liječenja ne smatra toliko značajnim, da bi mogao sigurno stati iza svoga novog načina ponašanja. U njemu duboko ostaje prisutna nesigurnost, bez obzira na želju koju ima za apstinencijom. Zbog toga je "oprezan" u davanju izjava i eventualnih obećanja.

Osim toga još uvijek rabi stare načine obrana ličnosti, koji su ga niz godina pijenja štitili od vanjskih pritisaka i povreda. Nove načine obrana još nije izgradio. Za to je potrebno duže vrijeme i dosta snage. U vrijeme pijenja branio seje racionalizacijama, projekcijama, minimalizacijama i negacijama. I sada, kada se osjeća još slab i ranjiv, pokušava se obraniti na stari način, ili se jednostavno povlači i ne želi verbalizirati svoje stanje, ponašanje, osjećaje, pa tako ni pomake. Sve to bolesnika uznemirava i kod njega imamo tzv. zadršku. Otvarat će se tek kada mu se vrati samopouzdanje. Naravno, da ima bolesnika koji su tijekom liječenja dobili uvid u svoje ponašanje i alkoholizam i na osnovi toga razvili motivaciju za daljnje nepijenje i liječenje. Oni se puno lakše izražavaju o svojim pomacima i postignućima, ali i o svojim poteškoćama s kojima se susreću.

U svakom slučaju, najvažnije je da alkoholičar prihvaća program liječenja i rehabilitacije, odnosno obiteljsku terapiju, klub liječenih alkoholičara i Disulfiram. S vremenom će toliko ojačati, da će se moći otvoreno izjašnjavati o svojem stanju, poteškoćama i uspjesima. Poneki alkoholičari su godinama živjeli zatvoreni u svom alkoholizmu, marginalizirani, s oskudnim i promijenjenim komunikacijama, bez planova za budućnost, razočarani, s osjećajem napuštenosti i prevarenosti, nesposobni davati ljubav. Teško je to i bolno priznati sebi,-:a:. još teže drugima. Iza mnogih su već mnogi neuspjeli pokušaji apstinencije ili liječenja. Pomaci koje okolina primjećuje za njih i nisu bitni, jer održati apstinenciju nešto je sasvim drugo, nego izgledati bolje i bolje se trenutačno ponašati.

Ima, dakako, na liječenju i onih koji liječenje nisu prihvatili, ostali su u otporu, pa i ne mogu govoriti o pozitivnim pomacima, iako su pomaci zbog same višemjesečne apstinencije tijekom liječenja vidljivi. Razumljivo je da su se oporavili, normalizirale su se funkcije oštećenih organa, dobili su na težini radi redovite prehrane, uljudili su se u zaštićenoj sredini.

Ima ljudi koji se jednostavno ne znaju izražavati o svojem stanju, ili to ne mogu pred većim brojem ljudi.

Postoje, dakle, različiti razlozi za takva očitovanja pojedinih bolesnika pri otpustu s liječenja. Bez obzira na takva očitovanja, potrebno ih je bez otpora prihvatiti u klubu i ne prisiljavati ih da izraze nešto što nisu ni u bolničkom liječenju mogli izraziti. U ozračju razumijevanja, podrške i prijateljstva, kakvo se gaji u klubu liječenih alkoholičara, oni će se s vremenom otvoriti i početi govoriti o sebi, o svojim pomacima i postignućima. Važno je da se zadrže u klubu. Otpori će s vremenom nestati, kao i obrane, jer neće biti potrebni. Poželjno je da stariji apstinenti govore o sebi, o svojim otporima, o svojim početcima apstinencije i o problemima kroz koje su prolazili, o svojim nesigurnostima i iskušenjima, ali i o svojim uspjesima. U njihovim će ispovijestima naći sličnosti, ali i u njima će vidjeti svoju perspektivu. Stariji će se apstinenti također, ponovnim verbalizacijama svog alkoholizma, rješavati zaostalih otpora i na taj će način svi učiti jedni od drugih.