Rodio sam se u SAD-u 1968.godine. Roditelji su se upoznali na studiju u Americi, oženili se i tamo sam se rodio.Tamo sam pošao i u prvi razred osnovne škole. Mogu reći da mi iz tog najranijeg djetinjstva nisu baš ostale u sjećanju neke pojedinosti.
Ono čega se dobro sjećam jesu stalne selidbe na relaciji SAD - Kanada - Španjolska. Te su selidbe bile toliko učestale, da ni dan-danas nisam siguran jesam li na jednom kontinuitetu završio dva polugodišta u istoj školi ili istom gradu. Ta činjenica sama po sebi govori u kakvim smo uvjetima mladi brat i ja rasli i kakvi su mogli biti odnosi medu našim roditeljima. No moram zaista priznati da se njihovih eventualnih svađa i trzavica pred nama ne sjećam.
Kad sam imao sedam i pol godina, roditelji su se rastali. Mama se s mojim mladim bratom i sa mnom definitivno vratila u Rijeku. Po dolasku u Rijeku započinje zapravo dio mog života kojeg se više ili manje sjećam . Pamtim da sam bio neobično sramežljiv. Užasno me je bilo sram što se čudno zovem, drukčije od mojih vršnjaka, što ne govorim njihovim jezikom itd.
U to doba imao sam čast upoznati i policijske stanice. Dok bismo moj brat ija sjedili ujednoj prostoriji, mama je u dugoj nešto i s nekim razgovarala. Stalno su posjećivali i naš skromni stan.
Iste te godine pronašao sam u maminu ormaru nekolik boca piva. Nisam ništa pitao, bilo mi je to sasvim normalno. Mama je ipak odrasla i zrela osoba.
Gotovo sam bio zaboravio na te boce, a stvar se ponovila i postala sve učestalija. Naime, obično bih svaki mjesec, kad bih zavirio u majčin ormar da posudim novac za sličice, zamijetio makar jednu praznu bocu od vina ili piva. I dalje nisam ništa pitao, jer mi je ipak bilo puno bitnije da me mama ne vidi kako zarađujem na sličicama.
U osnovnoj školi sam uglavnom dobro učio, a u slobodno sam vrijeme čitao raznu literaturu. Iako se nisam mnogo pitao u svezi s praznim bocama u majčinom ormaru, njezino pijenje ipak nije moglo pomoći obitelji. Tako je 1979. godine završila na liječenju u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu.
Srednju školu sam završio bez problema s vrlo dobrim uspjehom. Za to vrijeme je mama recidivirala, ali je moja obitelj opet relativno brzo reagirala i nagovorila je da se ponovno liječi, ovaj put u riječkoj bolnici. Iskreno, za vrijeme mamina pijenja nisam imao nikakvih problema, bilo emocionalne bilo materijalne prirode. Možda bih se usudio reći, da sam živio bolje od većine svojih vršnjaka, čiji roditelji nisu bolovali od alkoholizma. Vjerojatno za to mogu zahvaliti svojoj obitelji, koja je u cijelosti vodila brigu o mami, a brata i meneje zaštitila od svega toga. Sa svoje strane, mama nam je omogućavala gotovo sve što smo zaželjeli, budući da je radila između 10 i 20 sati dnevno.
U trećem i četvrtom razredu srednje škole moje se pijenje, kao i u većine prijatelja, svodilo na nekoliko pijanih petaka ili subota u disku ili na kakvu tulumu.
S kojih 17 godina zahvatila me je jedna strast" koja me je pratila do pred skoro dvije godine, a to su bile nogometne utakmice. Taje strast u mnogo manjoj mjeri bila usmjerena na športsku stranu utakmica, a sve više na sve ono što se događalo oko samog čina, a što, naravno, nije imalo neke veze sa športom..
Na našim putovanjima po utakmicama biloje zaista svega, od ljepila, preko trave do SPEED-a, a o alkoholu da i ne govorimo. Moram priznati da sam bio takozvani vikend huligan, jer sam se tijekom tjedna pretvarao u dobrog mamina sina i u potpunosti se posvećivao svim školskim obvezama. Naravno, mama nije imala pojma o tome što ja radim vikendom. Možda zbog autoriteta koji je imala i mog poštovanja prema njoj, nikada nisam došao u ozbiljan sukob sa zakonom, niti sam probao bilo koju tvrdu drogu.
Odslužio sam vojsku i w to vrijeme povremeno pio s društvom, i to većinom umjereno i kontrolirano. Prije tri godine sam upoznao svoju današnju suprugu i u početku našeg druženja pio sam samo vikendom. Bilo mi je već tada jasno da joj je smetalo moje pijenje, ali nisam odustajao. Bilo mije nezamislivo izići u društvo i piti coca-colu. Prije godinu i pol dana odlučio sam privremeno prekinuti fakultet te s djevojkom potražiti sreću u Španjolskoj. I dalje vrlo sramežljiv i nedovoljno jak da se suočim s novom situacijom i novim okruženjem, pio sam svaki dan. Uz to sam se dobro osjećao, komunikacija s ljudima je bila izvanredna. Bio sam bezbrižan i svaki sam nastali problem prihvaćao bezbrižno.
Naravno, kao što to mora biti, sve se ubrzo moralo srušiti.
Nakon nekoliko mjeseci svakodnevnog pijenja, doživio sam prvu apstinencijsku krizu. Bilo me je strah i sram. Taj osjećaj ne mogu definirati. Postao sam svjestan da sam alkoholičar. Sljedećih mjeseci nastavio sam piti, jer nisam mogao stati, a nisam imao ni snage priznati ženi svoju ovisnost. Bilo me je sram. Misleći o pijenju, nisam mogao naći nikakve veze između mog alkoholizma i alkoholizma moje majke. Ja sam pio radi bolje komunikacije s ljudima. Iz dana u dan bilo mi je sve gore. Svako jutro sam imao apstinencijske krize, a supruga je to sve već primjećivala. I dalje nisam imao snage priznati.
Vratili smo se u Rijeku s namjerom da uskoro otputujemo u Ameriku. Znao sam da u takvom stanju ne mogu nikamo putovati. I dalje sam lagao Gianni, koja me je konačno stavila pred odluku: ili otići dr. Gudelju, ili rastanak.
Pristao sam da se liječim.
Dva mjeseca smo proveli zajedno na obiteljskoj terapiji.
Danas, nakon dva mjeseca, mogu za sebe reći da sam veoma sretan. Zadovoljan sam terapijom i klubom i jedva čekam da otputujemo u Ameriku, gdje me čeka jedan novi život.
Rikardo
