   |
RAZMIŠLJANJA LIJEČENOG ALKOHOLIČARA O ROMANU JACKA LONDONA "KRALJ ALKOHOL"
Jack London, američki pisac, 1913. godine je napisao svoju "alkoholnu" autobiografiju (memoare jednog alkoholičara) pod naslovom "John Barleycorn". Taj roman je meni osobno pomogao u razmišljanjima "piti ili biti" dok se nalazim na liječenju alkoholizma. Gledajući svakodnevno razne posljedice djelovanja alkohola na čovjeka (u Stanici za otrežnjavanje ili u ispovijestima prilikom "predstavljanja" novih bolesnika), dolazim do zaključka da ni Jack London nije u svojoj ispovijesti bio svjestan što ga čeka. A čekala ga je prerana smrt, tri godine nakon pisanja spomenutog romana.
Jack London je osjećao i znao da s njegovim pijenjem i posljedicama tog pijenja nešto nije u redu. Čitav njegov život vezan je uz alkohol. Od svoje pete godine kad je prvi put osjetio "Johna Barleycorna", od svoje sedme godine kad je bio preplašen izgledom "Talijana", do svojih kasnijih čestih i stalnih opijanja u raznim životnim situacijama uvijek se borio sa svojim Johnom, čas prijateljem, čas neprijateljem. Prolazio je put mnogih alkoholičara koji je toliko isti za sve (prema Jellinekovoj shemi), a toliko različit za svakog pojedinačno.
Nešto što mi se na prvi pogled posebno svidjelo u njegovu romanu jest razmatranje o toleranciji, gdje on piše: "Sretan je onaj čovjek, koji ne može popiti više od nekoliko pića a da se ne otruje. Nesretan je onaj koji može popiti mnogo čaša, da se to na njemu ne primijeti, onaj koji mora popiti mnogo čaša da bi osjetio djelovanje alkohola". Kao i Jack London, tako sam i ja kasno spoznao da za uspjeh u životu nije važno biti pijan, nego upravo obratno, biti trijezan. I njemu je kao i meni alkohol prividno pomogao da bude društven, komunikativan, genijalan, čak i uspješan (on je u fazi poodmaklog alkoholizma postao uspješan i priznat pisac). Međutim, u mojem životu, ali i u životu mnogih ljudi koji se liječe od posljedica alkoholizma, krivulja uspjeha je neminovno u padu, s teškim posljedicama po zdravlje, u obitelji, na poslu, u duši svakog alkoholičara. Tako je i Jack London neprestano vodio borbu s alkoholom, stalno je bio zaokupljen njime i sve je teže izlazio na kraj.
Za takvo stanje okrivljuje društvo koje dopušta pijenje, zalaže se za prohibiciju, misleći pri tome na nove generacije mladih koje će postati sklone alkoholu.
On shvaća težinu problema alkoholizma, ali za svoje iskustvo uvijek nalazi neka opravdanja koja mu i dalje omogućuju pijenje, spoznavši stvarnu ovisnost.
Pri kraju romana Jack London nastoji sebe prikazati kao umjerenog alkoholičara. On smatra da je svojim dugogodišnjim druženjem s Johnom Barleycornom stekao iskustvo, mudrost i da je pronašao mjeru u piću. Taj dio mi se također svidio jer sam smatrao da i ja to mogu i da je "umjerenost mjera svih stvari". Međutim, centar za kontrolu pijenja u mozgu (ako i postoji) upravo mi obratno dokazuje, kako ne znam umjereno piti i da u tome nije izlaz.
Vjerujem da je Jack London u svojoj borbi s Johnom Barleycornom izgubio. Zavarao ga je uspjeh kao pisca, nastavio je "umjereno" piti i tri godine nakon objavljivanja ovog djela zatekla ga je prerana smrt koja je toliko znakovita za alkoholičare, tiha i sigurna.
Na kraju bih rekao da sam, čitajući knjigu "Kralj alkohol", stalno tražio opravdanje za Jacka Londona. Sviđali su mi se njegovi opisi pijenja i življenja s alkoholom, jer to su posebna iskustva dok traju. Još kao mlad žalio sam što se nisam rodio pod stalnom dozom alkohola, kako bih izbjegao sve dileme, nesigurnosti u životu. Sada kad sam na dnevnom liječenju od alkoholizma u bolnici, razmišljam kako naći mjeru u piću. Ali sve sam nesigurniji da je to moguće. Kako se alkoholizam smatra neizlječivom bolesti, ostavimo vremenu da pokaže tko će pobijediti - apstinencija ili alkohol, život ili smrt.
 |
