JACK LONDON, ALKOHOL I ALKOHOLIZAM

Uvod

U većini biografija Jacka Londona piše da je patio od bolesti bubrega, koja se razvila zbog prekomjernog pijenja alkohola. Ne piše je li London bio alkoholičar. Njegove su biografije ugla-vnom pisali oni koji ne poznaju alkoholizam.

Dvostruki happy end

Londonovi romani i pripovijetke uvijek se rado čitaju. Njegova je djela osobito voljela mladež. Alkohol, pijenje alkohola i opijanje imaju vrlo važno mjesto u Londonovim djeli-ma. Stoga je čudno da se nitko nije pozabavio podrob-nijom analizom njegovih djela s alkohološkog aspekta. London je u mnogim svojim djelima temeljio radnju na događajima iz vlastitog života. Likovi u njegovim djelima često, stalno ili povremeno, i uglavnom pre-komjerno - piju. U nekih se može ustanoviti elemente alkoholizma. Međutim, takvi likovi doživljavaju na kraju, uz klasični "happy end" i nekakav vrlo čudan "alkoho-lni happay end". Klasičnim happy endom London rješava sve ljubavne i seksualne probleme glavnim likovima romana. Ali, to nije sve. Treba još riješiti probleme nastale pijenjem alkohola. To se postiže alkoholnim happy endom. Što je to alkoholni happy end? On je slabije zamijetan, jer se nalazi u sjeni nabujalih emocija ljubavnog happy enda. Međutim, onome tko je upućen u alkohologiju, nije teško uočiti da se na kraju romana zbiva nešto što se u stvarnosti nikada ne može dogoditi. Alkoholičar svoju ulogu u romanu ne završava na neki od mogućih načina. On ga završava na nemogući način. Dva su moguća završetka. Alkoholi-čar može:

a) ili dalje prekomjerno piti, tonuti u bolest, ili

b) sasvim prestati piti, postati apstinent i tako modificirati svoju bolest (moglo bi se reći: zaustaviti je, ali ne i izliječiti; to vrijedi za Londonovo vrijeme; danas alkoholičar, između ostalog, može dospjeti čak i do gotovo potpune rehabilitacije).

Ova bi se zadnja mogućnost bi se lijepo uklopila u onaj ljubavni happy end. I nitko ne bi mogao reći (pa ni alkoholozi) da se u romanu dogodilo nešto što nije moguće.

Dobro poznati scenarij

Moram se malo pozabaviti ovom varijantom koju se susreće u literaturi i filmu. Uglavnom, većina ih se odvija po znanom obrascu. On je alkoholičar. U njega se zaljubljuje ona. I u pijanog se čovjeka može zaljubiti. Tu nema ničeg neobičnog. Međutim, on je pijanac! Ona je trezvenjakinja i nikad ne pije alkohol (otac alkoholi-čar!). Nakon mnoštva raznih događanja (a to je sadržaj romana ili filma), među kojima nisu zanemarivi pokušaji u kojima ona pokušava od njega napraviti društvenog potrošača, on uviđa svoje pravo (jadno) stanje. On i ona shvaćaju (konačno!), da od društvene potrošnje neće biti ništa. On uočava njezinu ljubav (konačno!), pa se odlučuje na apstinenciju (čvrsta volja, itd. itd.). Alkoholni se happy end uklopio u ljubavni. Ali, brus! Tako je samo u filmu. Apstinencija je tu prividno dobrovoljna, ona je name-tnuta prisilom! Kako? Ovako: Njemu se čini primamljivom ona, njezina ljubav itd., itd., pa tu primamljivost (privre-meno) pretpostavlja povreme-nom ili stalnom omamljivanju svog duha raznim alkoholnim pićima. On je na apstinenciju prisiljen. Od nje ili zbog nje. Staro je pravilo, da prisilom nametnuta apstinencija traje, dok traje i sila koja ju nameće. Autori filmova i romana obično se upuštaju dalje s radnjom, jer im se ne da petljati s recidivima glavnog junaka itd. itd. (a možda oni ne znaju za recidiv). Ovo sam spomenuo zbog toga, jer su pravi i konačni alkoholni happy endovi vrlo rijetki. Spomenuti romani ili filmovi bi tek u nastavku pokazali pravu dramu odnosa itd. itd.

Jack London i alkoholni happy end

London svojim glavnim likovima ne dodjeljuje niti jednu od spomenute dvije mogućnosti. Nastavak pijenja i alkoholizma ne uklapa se u njegov koncept romana, koji mora završiti happy endom. Apstinenciju u Londonovim romanima prihvaćaju glavni likovi uglavnom kada nemaju što piti, dakle iz prisile. Po Londonu, nastanak i razvoj alkoholizma kriv je - alkohol. Da bi sretno završio roman (happy end!), London je raspolagao sljedećim mogu-ćnostima:

a) ukloniti alkohol (nemogu-će!),

b) ukloniti glavnog junaka (također nemoguće, jer onda nema ni happy enda),

c) ukloniti odluku glavnog junaka, da će piti alkohol i napraviti od njega apstinenta (moguće i ostvarivo, iako teško; prema vlastitom iskustvu Londonu se to činilo nemoguće, a možda mu je i bilo!) i

d) zbrisati cijelu bolest, kao da je nikada nije ni bilo, učiniti nekakav svojevrsni vremenski pomak i smjestiti glavnog junaka među - društvene potrošače (tj. "umjerene" pilce) alkohola (također nemoguće).

Zato je najjednostavnije svog alkoholičara, u sklopu sveopćeg happy enda, pretvoriti u, ni manje ni više. u društvenog potrošača.

London je potezom pera izliječio tešku bolest svog glavnog junaka (zapravo, svoju bolest), i tako sretno završio roman. Izliječio u punom smislu, jer ga je vratio tamo, gdje se nalazio prije nego je počeo piti, prije početka bolesti. Pri tom je, barem s alkohološkog aspe-kta, svoje djelo smjestio u genre fantasy ili fiction. Ne znam, je li itko primijetio da je stanoviti broj Londonovih djela, s obzirom na odnos prema alkoholu, vrlo nestva-ran.

Alkoholna biografija Jacka Londona

Jack London je osjećao i znao da s njegovim vlastitim pijenjem i posljedicama toga pijenja nešto nije u redu. Odlučio je napisati "alkohol-nu" autobiografiju, "memo-aire jednog pijanca". Tako je nastao roman John Barley-com. Tin Ujević je napisao da je u njemu iznio tragediju svoga kratkoga, skitničkog i alkoholičarskog života. U nas je to djelo prevedeno, ali mu je dan naslov Kralj alkohol. Zbog boljeg razumijevanja. U nekim je dijelovima romana London namjeravao realno opisati svoje probleme iza-zvane prekomjernim pijenjem alkohola. Međutim, sve je ostalo samo na namjeri. Iako su mnogi s divljenjem govo-rili o Londonovoj iskrenosti u tom djelu, već nakon prvog čitanja, stručnjak ima dojam da ga London nastoji izma-nipulirati, prevariti. Na mnogim mjestima u romanu London je lagao. Ili prikrivao činjenice. Laganje i prikrivanje istine spadaju u osnovne karakte-ristike pona-šanja alkoholi-čara.

Koga je Jack London želio prevariti?

Roman John Barleycom napisao je Jack London tri godine prije smrti, 1913. godine. U njemu je opisao svoje pijenje, pijanstva i djelomično ponašanje u pijanstvu. Najmanje piše o vlastitom pijanom ponašanju. Za pijenje krivi prisutnost alkohola u društvu. Sebe prikazuje isključivo žrtvom alkohola. Iz toga se naslućuje da krivi i društvo, jer ono proizvodi alkohol. Na neko-liko mjesta u romanu, kao jedino rješenje problema predlaže prohibiciju. Nigdje ne pokazuje volju ili želju da trajno apstinira. London apsti-nira samo onda kada mu alkohol nije dostupan. A nedostupan mu je kad nema novaca da ga kupi, ili za vrijeme plovidbe, kad na brod nije ukrcan alkohol. Znači, da su sva razdoblja Londonove apstinencije nametnuta ne-kom prisilom. Zbog toga njegova apstinencija prestaje istog časa kada prestane djelovati prisila koja ju je nametnula. Drugim riječima, apstinencija se raspline kad mu je alkohol opet dostupan. Većina Londonovih apstinen-cija uzrokovana je njegovim siromaštvom. On nije pio kada nije imao novaca za piće. Razdoblja prisilnog apstiniranja London tumači na svoj način (takvo je razmišljanje često kod alkoholičara s psihičkom ovi-snošću o alkoholu). Prema njima (razdoblje apstine-ncije), on zaključuje, da mu alkohol nije potreban i smatra se apsolutno zdravim (u odnosu prema alkoholu).

Sindrom ugleda u društvu i ekonomskog blagostanja

Alkoholizam Jacka Londona posebno je zanimljiv, jer se kod njega, s vremenom, razvio sindrom ugleda u društvu i ekonomskog blago-stanja. Kod najvećeg broja alkoholičara tijek bolesti je takav da se njihovo mate-rijalno i ekonomsko stanje postupno (a nekada i naglo) pogoršava. Čak i alkoholičari iz bogatih krugova mogu spasti na prosjački štap. Alkoholičari koji su od samoga početka siromašni, ostaju takvi do svoje (pre-rane) smrti.

London je postao priznat i poznat pisac, kad je njegov alkoholizam potpuno razvi-jen. S književnim uspjehom došli su ugled u društvu i ekonomsko blagostanje. Lon-don je od tada pa sve do kraja života uvijek imao dosta novaca da može piti koliko mu je to bilo potrebno. Na jednom mjestu u romanu "John Barleycorn" piše, da je u njegovoj kući od tog vremena uvijek bilo alkohola. Samo, on je mislio, da alkohol drži radi svojih gosti-ju, a ne zbog sebe!

Sindrom ugleda u društvu i ekonomskog blagostanja ima poseban tijek razvoja kod Jacka Londona. Obično je takav sindrom imaju alkoho-ličari iz uglednih obitelji i bogatih slojeva društva. London je svoju alkoholi-čarsku "karijeru" započeo kao vrlo siromašan mladić. Tek je kasnije, s uznapredovalim alkoholizmom počeo pisati i postao bogat. Tada su članovi njegove obitelji, vjerojatno, bili intenzivno angažirani na zatajivanju problema koji su se javljali zbog pijenja. London vrlo pažljivo izbje-gava iznošenje bilo kakve pojedinosti o stavovima članova njegove obitelji, prema njegovom pijenju i opijanju.

U naše vrijeme, bolesnici s tim sindromom umiru prera-nom smrću alkoholičara koji se nikad ne liječe. Njihove obitelji pate zbog alkoho-lizma, ali si ne nastoje nikako pomoći. U Londonovo vrij-eme nije bilo zadovolja-vajućih oblika liječenja alkoholizma. Zato se London i nije mogao liječiti i rehabilitirati. To je uzrok njegovoj preranoj smrti.

Manipuliranje s tolerancijom na alkohol

S padom tolerancije, količine alkohola, koje London može popiti sve su manje. Možda mu je to stvaralo dojam, da se vraća u društvene potrošače, pa je u tom smislu i završio roman John Barleycom. Pri tom ističe svoje izvanredno tjelesno, pa i duševno zdravlje. Fenomen tolerancije shvatio je vrlo rastezljivo, pa ju tijekom romana, po potrebi povećava ili smanjuje (sam sebi!).

Nakon alkohološke analize, roman nema više onog značenja koje su mu pridavali laici (alkohološki). London je kao profesionalni pisac, zapravo uspio unovčiti dio svojeg alkoholičarskog živo-topisa. I pri tom je pazio, da sveukupni dojam o njegovoj osobnosti u brojnoj čitalačkoj publici ostane i dalje neizmijenjen, dobar, pozi-tivan. U tome je vješto uspio. Naravno, samo kod laika (alkoholoških).

Po temeljitijem upoznavanju toga romana, a i nekih drugih Londonovih djela (Zlato, Martin Eden), mogu reći da se u njima krije ne mala opasnost za mladog (i ne samo mladog) čitatelja. Njemu London nudi pijenje alkohola, opijanje i alkoho-lizam, ali mu uvijek daje mogućnost da sve to vrlo brzo i bez ikakvih napora napusti i ozdravi. Ozdravi u pravom smislu. London mu nudi povratak u skupinu umjerenih potrošača alkohola. A to je ono što alkoholičar nikako i nikada ne može postići. To je nemoguće. Barem dok se ne upozna vremenski pomak (putovanje kroz vrijeme). Samo zbog te jedne jedine činjenice, Londonova su djela nestvarna.

Zaključak

Roman je autobiografski. U njemu je Jack London opisao vlastiti alkoholizam. Pri tom nije bio osobito objektivan, a niti iskren. Roman ima "alkoholni happy end", koji se javlja u još nekim njego-vim romanima. Takav je happy end nemoguć u stvarnosti.

Poruka romana nije realna. Ona je čak opasna. Jack London je već prije svoje dvadesete imao razvijenu kliničku sliku alkoholizma. Nikada nije prihvatio apstine-nciju kao jedini mogući izlaz iz svog teškog stanja. On je povremeno apstinirao. Te su apstinencije uvijek bile uzrokovane nekom prisilom. Nikad nije pomišljao da bi mogao trajno prihvatiti apstinencijski stil življenja. On se nikad nije pokušao oduprijeti Johnu Barleycornu. Njemu je upravo činjenica, što je povremeno mogao ap-stinirati, poslužila da donese odluku da - ne apstinira. Zato jer, kako je sam mislio, može započeti apstinirati kad god to poželi. Takvo je razmišljanje vrlo često kod alkoholičara u određenim fazama razvoja alkoholizma. Tako misle mnogi alkoholičari.

Za sve je kriv - samo alkohol

U cijelom romanu London iznosi mnoštvo događaja, koji pokazuju upravo suprotno. London se uvijek vrlo lako vraćao alkoholu, a teško počinjao apstinirati. On u cijelom romanu za sve svoje nedaće krivi Johna Barley-corna - alkohol. Nikad nije pokušao analizirati vlastiti udio u nastajanju svoje bolesti. U cijelom romanu London smatra sebe zdravom osobom, a nikako alkoho-ličarom. Tek pod kraj romana, kada je već u vrlo teškom stanju ovisnika o alkoholu, on povremeno pomišlja da je pijanac. No, u zadnjem poglavlju, opet ener-gično odbacuje tu mogućnost i proglašava se društvenim, "umjerenim" potrošačem.

Zagonetni obiteljski problemi

Osobita je značajka romana, da London nikad ne iznosi obiteljsku komponentu svog alkoholizma. Niti jednom nije spomenuo stavove svoje dvije žene o njegovom pijenju. Na samom početku i kraju romana, on piše da će američke žene, kad dobiju pravo glasa, sigurno izglasati prohibiciju. Zato, jer one pate zbog pijenja muškaraca. Znači da je i sam pisac imao stanovita osobna iskustva o tome, ali ih nigdje nije prikazao. To je pažljivo izbje-gavao. U cijelom je romanu opisao samo neke svoje poteškoće. Stalno ističe svoje vrlo dobro tjelesno i duševno zdravlje. Tu nije osobito iskren, a ni uvjerljiv, jer opisi u romanu, na nekoliko mjesta dozvoljavaju naslutiti da je njegovo tjelesno i duševno zdravlje bilo prilično ošte-ćeno alkoholom.

Naglašena ambivalencija

London je u odnosu na alkohol vrlo ambivalentan. Nikad nije uspio zauzeti jasan stav u odnosu na pijenje alkohola. Iako ga u skoro cijelom romanu optužuje, na nekoliko mjesta sasvim ozbiljno piše i o nekim njego-vim "dobrim" značajka-ma. Pridaje mu i ljekovita svojstva.

Jack London je umro od posljedica oštećenja bubrega alkoholom, jer je cijeli život pio prekomjerno.

Pokušaj prijevare

Za cijelo vrijeme čitanja romana, imao sam dojam da me Jack London nastoji "preveslati". Alkoholičari, koji iznašaju svoje probleme, bilo u grupi, bilo u dijadi s terapeutom, vrlo često nastoje ublažiti sliku svoje i obiteljske bolesti. Po njihovom kazivanju problemi su bili puno manji od stvarnih, a i trajali su puno kraće. Oni tvrde da su pili, mnogo manje količine, nego što su to uistinu činili. Nisu imali obiteljskih problema, nisu trošili novac na pijenje, i sve je uopće, bilo uglavnom - dobro. Neki alkoholičari ne-maju uvida u osobno ponašanje, pa im se čini, da je sve ono što su radili dok su pili, bilo u granicama normalnog. Neki imaju razvijeniji uvid, ali prokrivaju mnoge bitne pojedinosti u vezi sa svojim pijenjem. Postupno stjecanje uvida u osobno ponašanje jedan je od najvažnijih elemenata u liječenju alkoholizma. Nagla-sio sam postupno. Naglo stjecanje uvida je gotovo nemoguće, njega onemo-gućuju zaštitni mehanizmi osobnosti. Nagli je uvid jako traumatski i može dovesti do teških i neželjenih posljedica za samog alkoholičara i nje-govu okolinu.

Po tome ni Jack London ne odudara od mnogih alkoho-ličara. On je imao dosta vremena da dobro promisli što će napisati. Imao je vremena prepravljati i dotje-rivati napisano. Pri tom je ipak pazio na dojam koji će ostaviti na čitalačku publiku. London nigdje u romanu ne spominje neke određenije probleme do kojih je došlo zbog njegova pijenja, ne iznose se u onom dijelu romanam koji slijedi nakon što je postao priznati pisac. Ti se problemi mogu susresti samo u početku romana, kada opisuje svoja ekscesivna pijenja i opijanja u vrlo problematičnim društvima i okolnostima. No, on tada živi kao samac, što umanjuje socijalnu komponentu njegova alkoholizma. Troši novac po krčmama, dok mu roditelji i sestra žive vrlo skromno.

U odnosu na socijalne probleme, London se nalazio u posebnoj situaciji. Njegovo se materijalno stanje popra-vilo kada je postao i priznati pisac. Tako je s napredovanjem alkoholizma, došlo do materijalne sigurno-sti njegove obitelji, što je vrlo neuobičajeno. London je po-stao ugledan građanin i pisac kada je njegovo zdravlje bilo već vrlo oštećeno. Razvio je svojevrsni sindrom ugleda u društvu i ekonomskog blago-stanja. A to znači naglašeno pogoršanje njegove bolesti. Umjesto da traži izlaz, obitelj tada pokušava prikriti alkoho-lizam svojeg člana kao da se to da prikriti!

Jack London je spadao u dosta rijetku kategoriju alkoholičara s ekcesivnim pijenjem od samoga početka, od svoje petnaeste godine. Tako je prema njegovom opisu. Ja mislim da je vjerojatnije da je on pio tijekom cijelog svojeg djeti-njstva, što je postupno vodilo sve većoj toleranciji na alkohol.

Roman je dobrim dijelom neobjektivan i nastoji u čita-telja stvoriti lažnu sliku o piščevoj bolesti.

Kakva je korist od romana "John Barleycorn"?

Nameće se neizbježivo pitanje: "Kakva je sad vrijednost romana John Barleycorn, kada smo shvatili da pisac iznosi neistine i da se u romanu zbivaju nemogući događaji?"

Roman John Barleycorn napisao je pisac, alkoholičar, koji se nije nikada pokušao liječiti (od alkoholizma, jasno). Pisao ga je onako kako piše - alkoholičar. Da je Jack London imao sreću živjeti u vrijeme u kojem je moguća rehabilitacija alkoho-ličara, roman bi bio sasvim drukčiji. Bio bi realističan.

No tada se ne bi moglo o njemu napisati sve ovo što sam napisao.

U tome se može pronaći i njegovu, ne malu, vrijednost.

Na kraju, moram ipak spomenuti, da roman John Barleycorn Jacka Londona, spada u kategoriju književnih djela, koja bi morala imati uza se priručnik za pravilno razumijevanje pročitanoga. Pa on opisuje najtežu bolest ovisnosti današnjice (prošlo-sti, na žalost, svi su izgledi i budućnosti) - alkoholizam. Bez pravilnog tumačenja, njegova je poruka nestvarna i opasna.

Smiješno djeluje tvrdnje nekih da alkohol nije utjecao na Londonovo književno djelo. Alkohol mu ga je najmanje dvostruko smanjio!

London je bio alkoholičar s vrlo zanimljivim razvojem i tijekom svog alkoholizma. Imao je djelomice razvijen uvid u svoju bolest. On je znao da je alkoholičar, ali je to nastojao prikriti na razne načine. Nekoliko pokušaja prikrivanja iznio je u romanu "John Barlycorn".

Jack Londdon je umro u svojoj četrdesetoj godini. U naše vrijeme, alkoholičari žive prosječno 51 godinu.

Dr. Duško Wölfl

ISSN 13330-9439
ALK - Newsletter za alkoholom uzrokovane poremećaje i bolesti ovisnosti
Uređuje i izdaje: mr. sc. Duško Wölfl, Dr. med.
51000 Rijeka, Strossmayerova ulica 26
tel/faks 051/ 42 73 04, 44 49 73

e-mail

Dusko.Wolfl@public.srce.hr

Dusko.Wolfl@mamed.medri.hr