Alcoholic Blues

Ante Žižić
Klub Split

Biti sam i prisutan u skamenjenim srcima suputnika. Pronaći smisao u apsurdnosti bliskih mi sudbina. Sveden na krik golog očaja, tražim istinu u beznađu žedi. Nudim prijateljstvo, jer u sebi vidim najvećeg neprijatelja. Osakaćen sobom pokušavam vratiti odlutale njihovim otuđenim dušama. Bojim se za njih iako znam da ću im brzo postati običan zaborav. Ne očekujem čak ni zahvalnost već možda samo trijeznost. Kada to opet ne budu, morat ću ponovno smoći snage da ih iz ništavila vraćam životu. Moram biti spreman da me izdaju i ponovno im vjerujem. Malo je utjehe u tome da, glavinjajući iznova u kaos, ustvari, izdaju sebe. Sluđeni, nakon nekoliko mjeseci ili godina, pokucat će na moja vrata, donoseći pustoš beznađa, da ih opet uputim stazom povratka u rane sumrake i umorne zore. Jer to su trenuci njihovih dolazaka i odlazaka. Mogu li u tome ustrajati? Mogu li ponovno slušati njihova isprazna pokajanja, mirno i sabrano? Mogu li podnijeti zadah njihove osamljenosti utopljene u alkoholu? Tražiti da se sastanu sa savješću? Dati im bolji dio sebe, iako u tome i sam oskudijevam? Ostati sam i biti prisutan u srcima još usamljenijih? Razapet između njihove sebičnosti, vlastite uzaludnosti i ljubavi voljene žene. Na kraju, ostaje mi nada da neće kupiti pićem djelić iščašene slobode, koja ih okrutno porobljava. Kakve li gorke ironije: biti rob vlastite slobode.