MOJ SAT I DALJE KUCA

Ne želim ovdje pisati crnu kroniku o svojem opijanju, o tome kada sam prvi put popio alkoholno piće, kada sam se prvi puta napio, te kako sam polako gubio tlo pod nogama i krenuo niz brdo zalutavši na životnoj stazi. Ni o svojim usponima i uzletima ne želim pisati. Neću izdvajati iz života uspjele ili neuspjele djeliće. U ovoj analizi moga alkoholizma zanima me kada se zbio onaj odlučni trenutak u kojem sam od društvenog potrošača postao ovisnik. Kada sam izgubio kontrolu nad pijenjem, kada više nisam mogao prestati s pićem dok se ne napijem, kada više nisam mogao apstinirati ni dana? Kada sam počeo svoje veće ili manje probleme, napetosti, frustracije, pa i dobro raspoloženje utapati u alkoholu ?

Sam sam primijetio svoju ovisnost početkom 1994. godine prije svog prvog liječenja, a neposredno nakon smrti moje majke. Ona je to primijetila vjerojatno već ranije jer je svaki dan dolazila do mene, razonoditi se radom u vrtu, ali i vidjeti jesam li trijezan. Ja sam joj nerado pomagao i jedva čekao da ode kako bih mogao piti pivo. Kako sam se samo radovao kada nije mogla doći, kada su je zaboljele noge u listopadu 1993., kako sam gorko požalio kad je umrla 21. studenog 1993. godine od gangrene nogu uzrokovane dijabetesom!

Ja sam nastavio sa opijanjem opravdavajući se pred sobom da pijem zbog tuge što je više nema. Dobri ljudi oko mene žalili su me zbog mog gubitka te mi pomalo opraštali što pijem, kao daje to nešto normalno. Moj organizam nije mislio tako pa sam jedva izvukao živu glavu zahvaljujući intenzivnoj njezi u Kliničkoj bolnici "Sestara milosrdnica" u Vinogradskoj ulici .

Izašao sam, prestavši piti, život nisam promijenio te sam i po drugi puta došao na liječenje. Shvatio sam da je prestanak uzimanja alkohola samo prva, početna faza liječenja, te da je potrebno promijeniti način razmišljanja, odnos prema životu, navike, uspostaviti normalnu komunikaciju sa okolinom. Krenuo sam u tom pravcu, sve sam htio promijeniti, ispraviti, na brzinu poništiti proteklih deset godina, zaboraviti kao da ih nikad nije ni bilo. .Zaboravio sam na liječenje, nisam više sebe smatrao alkoholičarom, bolesnikom, osjećao sam se dobro, prestao sam odlaziti u klub.

Nakon početnih uspjeha naišao sam na poteškoće koje sam pretežno sam na sebe tovario. Da se ne ugušim prevelikim zalogajima počeo sam ih podmazivati alkoholom i sada sam opet na početku.

Mogu li sebi odgovoriti na pitanja koja sam postavio? Jesam li postao alkoholičar onoga trenutka kada sam na brucošijadi, ne vidjevši nikog poznatog i neraspoložen da sa bilo kime pokušam razgovarati, sasuo u sebe nekoliko piva i otišao pješice kući preko cijele mračne Trešnjevke?

Jesam li to postao onda kada me je kao mladoga advokatskoga vježbenika ostavila sedamnaestogodišnja djevojka, a ja potom koristio svaku priliku za piće, a prilika nikad nije nedostajalo, naprotiv. Jesam li to postao onda kada nisam propuštao niti jednu feštu i na svakoj ostajao do zadnje kapi? Jesam li to postao onda kada su na poslu primijetili da previše pijem pa sam počeo piti tajno, kod kuće? Jesam li to postao onda kada sam se zapustio, izlazio iz kuće samo noću, neuredan, neobrijan, izbjegavajući danima svoje obveze, sanjajući uz čašu piva da sam netko drugi, negdje drugdje, živeći u lažnoj slavi na prijestolju od pivske pjene? Jesam li to postao onda kada mi se jutrom tijelo treslo, a udovi postajali čvrsti tek nakon boce ili dvije? Ili je sve počelo mnogo prije, sa prvom kapi koju sam popio preko mjere da li i preko volje? Jesam li se navikavao na vrtoglave zidove, neposlušne noge, jutarnje mučnine, zagrljaj zahodske školjke, škrgutanje kroz pokvarene zube pri kupnji jutarnjega pića, tu odvratnu grižnju savjesti, očajno grizodušje ne sjećanja što je to jučer bilo, jesam li noću spavao ili sam bio negdje drugdje, kako su mi oči crvene krvave, brada neposlušna koža izrezana umjesto obrijana, zašto me pasta za zube tjera na povraćanje, a ja bih htio sakriti miris alkohola, kako zalizati kosu da ipak bude nekako počešljana, naizgled uredna, zašto uvijek dođu svi kada se meni ne da raditi, o kome to oni ljudi koji gledaju prema meni govore, ne smiju li se meni koji se znojim, a vani je minus deset, zašto se ta mačka plete ovuda, pa mogao bih pasti, kako me bole grudi, a htio bih se otrijezniti. Zašto se uvijek nakon pića kada se otrijeznim osjećam kao da sam izdao cijeli svijet, izigrao povjerenje svih ljudi do kojih mi je stalo, iako se planet Zemlja i dalje pouzdano vrti i sve se jednako zbiva sa mnom i bez mene?

Ne znam odgovoriti na postavljena pitanja, možda nikada i neću znati. Ali znam da to ne želim nikad više doživjeti. A ja sada imam trideset devet godina, polako ulazim u četvrto desetljeće života, iza mene je četrnaest godina radnog staža, diploma fakulteta, položen stručni ispit, težak intelektualni posao, samotnih osam godina života, godine alkoholizma iza mene, a preda mnom ?