ZNAM DA TATI (JOŠ UVIJEK) NIJE LAKO

Kornelija
Klub "Susedgrad"

Ima već dvije i pol godine otkako je moj tata prestao piti. Sada nam je mnogo ljepše i živimo skladnije. Prije dvije i pol godine tata bi dolazio s posla veoma kasno i to pijan. Došao bi kući ljut i nitko mu ne bi smio ništa reći, jer se uvijek derao na nas. Kad je bila mama kod kuće, bilo je nešto bolje jer bi ona uvijek učinila sve da ga zadrži kod kuće, ali nije mogla stalno paziti na njega.

Kad bi majka otišla od kuće, on bi odmah otišao u gostionicu, nakon čega bi se vraćao kući kasno i pijan. Mama je nekoliko puta sve prešutjela i razgovarala s njim, kao da se ništa nije dogodilo. Ali nije ni ona bila savršena, a tati je svaka kriva riječ bila dovoljan poticaj za svađu. Jednom se čak dogodilo da je zaboravio sestru u vrtiću, pa su tete zvale mamu da dođe po nju.

U to vrijeme bilo je i lijepih dana. Tata bi se igrao s nama i vodio nas na neka lijepa mjesta. Bilo nam je lijepo sve dok opet nije počeo piti. Najteža vrijeđanja, psovke i razočarenja doživljavala je mama. Sestra i ja pobjegle bismo u sobu i zatvorile vrata, ali svađa se i dalje čula i često smo plakale.

Katkad je otac ujutro otišao na posao, kao da je bilo sve u redu, a vratio se pijan. Mama ga je često zvala na posao da pita je li došao, ali uvijek su govorili: "On je već otišao", ili "Ne, još se nije vratio".

Vraćajući se kući iz škole, često sam molila Boga daje kod kuće s mamom i da nije pijan.

Jednog je dana ipak tomu došao kraj i tata se počeo liječiti. Isprva nikomu nije bilo lako, a ponajprije njemu. On se veoma trudio i kad smo vidjeli da je on doista prestao piti i da više neće biti kao prije, trudili smo se i mi.

Neka se djeca srame što su im očevi liječeni alkoholičari, ali za mene to nije nikakva sramota. Bilo bi me sram da mi otac i dalje pije, a ne da se sramim što se liječi od alkoholizma. Da nema ovog kluba, moj bi tata možda i dalje pio, a mi bismo proživljavali ono od prije. Znam da tati još uvijek nije lako i da možda želi nešto popiti. Ja sam veoma sretna što to ne čini, nego ipak misli na sebe i na nas.