ALKOHOL JE PAKAO - APSTINENCIJA RAJ

Razgovor vodio: prof. VICKO LAZZARI, književnik
      

Zagreb. Zadnji dani mjeseca kolovoza. Sasvim običan, sunčan dan. Jurišićeva ulica poluprazna ... Kažu, pola Zagrepčana se preselilo na more i svoje vikendice, uživaju u blagodatima sunca i mora, ribi i dobrom dalmatinskom vinu. Kakva ironija i "nepravda", jer nas dvoje sugovornika sjedimo za stolom i pijemo mineralnu vodu s kockom leda i komadićem limuna. Pravo piće za temu razgovora i naša razmišljanja. Nema pitanja ni odgovora. Jednostavno, stvaramo niti kroz misli i riječi koje smo željeli jedan drugom reći. Povremeno nas prekidaju slučajni prolaznici , prijatelji, od kojih neki sjedaju za susjedni stol i nenametljivo se tu i tamo uključuju u naš razgovor. No, nas to ne smeta, jer svaka pametno izrečena riječ dobro dođe da obogati naš razgovor. Kao novinaru i književniku, koji razgovara s legendom hrvatskog novinarstva, vrsnim književnikom i izvanserijskim publicistom ne preostaje mi ništa drugo nego prihvatiti upravo ovakav način komuniciranja s povodom da se napiše tekst. Možda pomalo neobičan prilog, a želio bih da bude interesantan za sve naše čitatelje. Moj sugovornik, eto došli smo i do toga, je Zvonimir Milčec, kojega mislim nije potrebno posebno predstavljati već ukratko i skromno, kroz dvije tri kartice "promovirati" njegov novi roman ČOVJEK OD NOVINA, tiskan tijekom ove godine u izdanju AGM-Zagreb. No Milčec ovaj roman "nosi i živi s njim" više od petnaestak godina, objavljujući pojedina poglavlja u raznoraznim časopisima i novinama, čekajući dan i trenutak da dođe do raspleta, zadnjeg poglavlja koji bi bio poanta svega, a nikako da "sjedne" na pravo mjesto. Tako je čak izdavaču dao sve tekstove osim ovog zadnjeg koji je napisan u zadnji čas, kao opravdanje za sve one godine čekanja tog "čovjeka od novina", koji nikako da pročita zadnju stranicu nekog lista koja je najčešće najzanimljivija, "najsvježija", udarna... Knjiga je stajala pred nama, a inače stoji i u izlogu kafića K (knjiga) - MILČEC - K (kava), čiji je vlasnik, nitko drugi nego naš dragi, umirovljeni novinar Zvonimir Milčec, i stalno nas podsjećala na temu o kojoj bi trebali razgovarati. -Znaš, junaci i događaji u romanu nisu uvijek nažalost istiniti - kaže autor i citira riječi svog prijatelja, književnika Ivana Kušana, koji je na jedan poseban, samo njemu karakterističan način, napisao predgovor ovom romanu. Onako prijateljski, "otkačeno" ali istinito u tolikoj mjeri da stvara poetsku magiju koja privlači čitatelja što prije uzeti u ruke ovu knjigu i pročitati je u jednom dahu, bolje rečeno, jednom danu. ..."Ovim romanom - kako piše Kušan - pisac nam poklanja još jednu knjigu o Zagrebu. Neki kažu da mu je to tek 186... Ipak, ova knjiga je po mnogo čemu drugačija od ostalih i morate je čitati u jednom dahu, možda čak u jednom danu (što je i moja već iznesena konstatacija), od početka do kraja. Ako vam je netko prepriča, to je čisti promašaj, posebno ako je mjesto u kafiću ili Vinodolu. Ne pomaže ni ak' ste se rodili s planom Zagreba pod jastukom. Valja se roditi Zagrepčaninom ili imati dobru (s)vezu da bi se prokužilo o čemu je riječ..." Ja znam, pa ga to i ne pitam, da je Milčec oduvijek bio povlašteni novinar u svim sustavima i ponekom režimu. Uvijek je prepisivao iz osobnog arhiva (kaže se još i pohrana), pa ga je UDBA ili neki sličan MUP, narodski nazivao ZAGREBIANOM. 185 knjiga (dokumenata o Zagrebu) nije mu bilo dovoljno, pa je napisao, opet, naravno na svom računalu, ČOVJEKA OD NOVINA. Roman je napisao od ničeg drugog nego od - novina. Milčec je ovaj put mudro, bolje rečeno "pakosno" smislio plan za zbunjivanje čitatelja. Jer, na trenutak vam se čini - kako kaže i Kušan - da čitate roman, ali kasnije vidite da vas je autor "prešao". Zatim na trenutak pomislite da je riječ o autobiografiji, ali tek tada ste pogriješili. On je u stvari svom glavnom liku Juri Pavlincu dao, možda i previše, svog životnog iskustva. Oni su supatnici, suvremenici, rade isti posao, nalaze se u istim životnim situacijama, imaju isto uređen kafić, isto razmišljaju, žive istim stilom života... Jer, kako kaže autor - Jure je fikcija, u Juri ima više nas... Međutim, na svu sreću, zahvaljujući 4M naraštaju (mercedes), (marke) (Međugorje) i (mobitel) ubrzo ćete shvatiti neke stvari tako da vas nitko više neće preći poput malog djeteta. Ovaj roman je prava "pušiona", jer je Milčec u svoj izmišljeni Zagreb "pod punim pseudoninima" uz Borgesa, ubacio i Henryja Millera, Ernesta Hemigwaya, Željka Senečića, Lizu Minelli, Svena Lastu, dva Kušana- Ivana i Jakšu i mnoge druge. Autor ipak znatno više podataka i osoba stavlja pod pokrivač njihovih vlastitih imena, tako da svakom čitatelju ostaje prava zabava i užitak odgonetnuti na što se i na koga neke priče u knjizi odnose. Lako ćemo na primjer otkriti postdalmatinsku duhovitost jednog Miljenka Smoje, ali će trebati dosta muke da otkrijemo tko je dizajner Mišo Kuba, koji junaku Juri uređuje kavanu Kolumna na Jelcu. Kao stari novinarski "mačak", bolje rečeno mačor, Milčec zna kako svaki dokument može poljuljati vjerodostojnost predloška jedne knjige. On stoga, svog "čovjeka od novina" vadi iz nekoliko izvora. Tko od čitatelja prokuži više od 70-80 posto likova i situacija može se nazvati pravim Zagrepčaninom ili "višestoljetnim došljakom"... I što reći na kraju ovog upoznavanja s njegovim novim romanom (ovo je ideja Ivana Kušana) - treba raspisati javni općehrvatski natječaj za prepoznavanje osoba i tema iz ovog romana. Glavna nagrada je tjedan dana pljuge i cuge u kavani Kolumna! Dakle, što prije kupite knjigu, u bilo kojoj knjižari ili još bolje u samom kafiću uz veliki popust i autogram samog autora (možda vas počasti s mineralnom kao i mene) i evo šanse za onu "tjednu" nagradu cuge...! E, kad smo već kod "cuge" evo nas i kod glavne teme našeg razgovora - alkohola i alkoholizma, riječi koje nalazimo skoro na svakoj stranici ovog romana. Jurin, točnije pjesnički doživljaj alkohola je najčešće izražen riječima: LJUDI, NE PIJTE, ALKOHOL JE PAKAO ! Ipak, sam se junak, naša junačina, uvijek iznova, iz brojnih lječilišta brzo i rado vraća tom paklu! Stoga nije ni čudo da je njegov prvi primjerak knjige o alkoholizmu "Magla i mamurluci", gdje se često pita - piti ili ne piti ?! Jure, a već smo rekli da to možda i nije sam autor, pripada određenoj vrsti pijanaca koje stručnjaci zovu - dipsomanija, dakle vrsta pijanaca koji pije povremeno, samo kad mladi mjesec izađe, kako opisuje jedan od intervjuiranih alkoholičara u knjizi. Stare navike, stari šabloni, nikad se ništa ne planira, nema predumišljaja, počinje se bez pravog povoda. Uđeš u kafić nakon tri mjeseca kiselice i capuccina i dovoljna je samo jedna krivo izgovorena riječ ili neki polovičan tip. Piscu je općenito poznato, kao mnogima od nas, da je odavanju alkohola manje važno pitanje kako čovjek pije, premda kasnije sve socijalne, društvene, obiteljske i ine posljedice nastaju upravo kao posljedica načina pijenja i reagiranja svakog pojedinca na alkohol, od pitanja zašto pije?! Mislim, da je sasvim neprimjereno od mene da sada čitateljima prepričavam cijeli roman od poglavlja do poglavlja, jer u tom slučaju oduzimam zaljubljenicima pisane riječi (ovaj put je riječ o štovanom Milčecu i njegovom novom romanu) pravo na užitak i napetost na putu k susretu s ovim nadasve interesantnim štivom. U jednom momentu sam sasvim spontano, a ispalo je možda i provokativno, upitao autora "Čovjeka od novina" što misli o alkoholu, alkoholičarima, o tome kako im pomoći? Iskreno govoreći, pitanje je bilo vezano i za mene samog. To je ujedno bilo i jedino pitanje i očekivani odgovor tijekom cijelog našeg sastanka. Uz smiješak, jedan magličasti dim njegove lule i posljednje kapi mineralne (čini mi se one sa tri srca), Milčec je odgovorio smirenim tonom i prodornim pogledom kao da želi s tim razmišljanjem i mislima istodobno uvjeriti i sebe i mene. - Profesore moj, iz osobnog iskustva znam da liječenje na odjelu za ovisnosti od alkoholizma može zaista mnogo pomoći ali sve zavisi od čovjeka. On sam sebi može najviše pomoći, sve je u njegovoj glavi. Biti ili ne biti, točnije skinuti sa sebe zauvijek teret ovisnosti od alkohola. Ja sam jedan od rijetkih (što je nepobitna činjenica) koji sam često i to javno, pisao na tu temu. Pa i ovaj roman je zapravo sažetak svega toga. Danas sam sretan na sve godine moje apstinencije, jer, vjeruj mi ALKOHOL JE PAKAO A APSTINENCIJA JE PRAVI RAJ ! Pozdravi sve moje bivše i sadašnje prijatelje i neka njihovom alkoholizmu napokon dođe KRAJ!