ZAŠTO PIJEŠ, TATA?

Vicko Lazzari, književnik

Mamino lice je kao knjiga. Treba samo stati, znati i htjeti čitati. Nešto posebno titra oko njenih usana kada pokušava sakriti svoje tužno raspoloženje. Radost nikada ne skriva. Ona joj oblijeva oči i pretoče se u osmijeh, pokrete ruku i cijelog tijela.
Kad je tužna, ako se i pokušava osmjehnuti, znam da to nije prava radost.. Tada se zaustavim i čitam. Čim se od mene okrene, lice joj se smrači. Znam - opet je bilo problema između nje i tate. Uvijek osjetim kad se svađaju, iako to ponekad ne vidim i ne čujem.

- Mama, što je tebi? - Ništa, zlato.
- Gdje je tata? - Ne znam...
Sigurno je opet u "svome društvu" - pomislih. Mama je šutjela.
Eto, znala sam i prije odgovor. Užasno me to boli kad se on "malo napije u svom društvu". Tada mama najčešće samo radi i šuti. Znam da ga čeka i strepi misleći u sebi: "Zašto se ne javi? Voljela bih da nije autom otišao. Da mu se nije što dogodilo?". Čitamo to iz njenih očiju, s njena lica kada mene i dva brata šalje ranije nego obično na spavanje.

- Što je, što se ljutiš?, govori tata mami toliko glasno da sam se probudila.
- Opet si se brinula, jeeeeli....?
- Nemoj vikati, djeca spavaju, molim te, tiho će mama.
Sutra ću reći tati: "Molim te, tata, nemoj više piti". I molit ću Boga za njega.... I uspjelo je za sada. Prošao je Božić i Nova godina, a tata nijednom nije otišao u svoje društvo, nije se napio ni kasno došao kući.

I mama nijednom nije imala tužno lice.