Dubrovački Slučaj
Deseti dan veljače bio je tragičan i tužan dan, ne samo za našu poštovanu doktoricu Ljiljanu Betica Radić, već i za sve liječnike i zdravstvene radnike Opće bolnice Dubrovnik. Kao i svakog radnog dana koji počinje s brojnim obavezama prema bolesnicima, tako je i toga dana dr. Ljiljana prionula poslu i ne sluteći da će za svoje humano i najprofesionalnije korektno ponašanje prema pacijentu biti okrutno kažnjena.
Bolesnik S. Š. (33 godine) iz Metkovića, narkoman i alkoholičar, koji boluje od hepatitisa C, došao je na kontrolni pregled u Infektološku ambulantu OB Dubrovnik. Prethodno je bio bolnički liječen u Splitu i otpušten kući na kontrole u nadležnog infektologa u Dubrovnik.
Dr. Ljiljana se posebice predano i s puno razumijevanja i strpljenja predala radu s ovisnicima, s najhumanijim namjerama liječnika da im pomogne onoliko koliko to dopušta današnja medicinska znanost i mogućnost, ne sluteći da medu tim pacijentima ima i takvih koji nisu sposobni kontrolirati svoju agresiju, koja je vjerojatno rezultirala nekontroliranim konzumiranjem sredstava ovisnosti, ali je dijelom i dio same osobnosti pacijenta.
Tako je s puno strpljenja pacijentu objasnila da nema indikacija za specifično antivirusno liječenje, dapače, da je kontraindicirano uz date upute o higijensko-dijetetskim mjerama, uz potrebito liječenje osnovne bolesti ovisnosti, pacijent nerazumno insistira i dalje na liječenju interferonom.
Upućen je i na Infektološku kliniku u Zagreb radi mišljenja o daljnjem liječenju. Kolege iz Zagreba kao i kolege iz Splita ne odlučuju se za interferon, već za daljnje kontrole kao što je prije rečeno. Tako pacijent dolazi ponovno na pregled toga strašnog jutra 16. veljače, ulazi prvi u ambulantu nakon završene vizite i bez obzira na dokumente i mišljenje iz Zagreba i Splita, te pokušaja ponovnog uvjeravanja doktorice o mogućem načinu liječenja, on se odlučuje za napad oštrim predmetom, zarezavši je dva puta po vratu.
Smrtni strah kolegice trajao je cijelu vječnost, jer iako je pred ambulantom bilo pacijenata koji su čekali na pregled i u susjednoj sobi činovnica, trebalo je usprkos zazivanju u pomoć proći dosta vremena da joj netko priteče u pomoć.
Strašna je spoznaja liječnika da je kažnjen za svoj humani profesionalno obavljen rad. Dr. Ljiljana je poduzela sve što je moguće za bolesnika, konzultirajući se s kolegama u Splitu i Zagrebu, iako je vrstan stručnjak u svom zvanju. Strašna je spoznaja da nisi zaštićen, da si prepušten sam sebi i ponekom hrabrom sugrađaninu.
Borimo se za prava pacijenta, za zdravlje cijele populacije i države brojnim deklaracijama i zakonskim aktima, a da nigdje ne postoji neki akt o zaštiti liječnika i osoba koje njeguju pacijente.
Ovaj događaj, na sreću, nije završio tragično, ali je tužna spoznaja da u nesebičnom davanju da bi spasio nekom drugom život, pomogao mu u njegovoj patnji, ne misleći na sebe, možeš postati i sam žrtva.
Nakon pružanja pomoći dr. Ljiljani i kirurškoj obradi rane, prve su joj riječi bile "Pa opraštam mu jer on je zaista bolesnik kojem treba pomoć i liječnik".
Opraštanje je umijeće, iako oprostiti nije lako i nije dosta to htjeti. Tajna je tog umijeća u tome da se shvati kako se opraštanje ne može svesti na čin volje ili na moralnu dužnost, jer ono je rezultat procesa koji uključuje sve dimenzije ljudskog postojanja.
Ali ovo opraštanje mora suzbiti učinjenu nepravdu, ne može počinitelja osloboditi od odgovornosti. Ne samo odgovornosti pacijenta koji se neodgovorno ponaša prema svome zdravlju, ne slušajući savjete liječnika, svjesno i namjerno konzumirajući sredstva koja su mu oštetila zdravlje i ponašanje. Cjelokupno društvo bi se trebalo zabrinuti i više angažirati za nove pojavnosti koje užasnom progresijom napreduju i to posebice u najmlađoj populaciji, na kojoj će, uostalom, počivati naša država. Nije svaki problem samo liječnički, a nadasve onaj koji izaziva bolesti ovisnosti. Liječnici su pokazali mnogo puta, a nadasve u teškim danima Domovinskog rata, da nesebično daju sebe, da skladno rade, da se usprkos teškim uvjetima rada i socijalno-ekonomskoj krizi bore za svog pacijenta, da ulažu cijeli život napor za svoje obrazovanje i stručno usavršavanje usprkos neadekvatno plaćenom radu.
Jedino što imamo je naše međusobno poštovanje i podrška. Smatramo da to isto zaslužujemo i od ovog društva i države.
Hrvatski liječnički zbor
Hrvatska liječnička komora
Hrvatski liječnički sindikat
Podružnica Dubrovnik
Poštovana doktorice Betica-Radić, cijenjena kolegice, Užasnuti smo neugodnim događajem koji Vam se prije nekoliko dana desio. Nasrtaj jednog narkomana na Vas, na osobu koja mu pomaže u nevolji, zaslužuje najveću osudu svih članova Skupštine Hrvatskoga liječničkog zbora, ali i cijele javnosti. Više puta dokazana tvrdnja da narkomani nisu samo bolesnici, već da su agresivni i kriminalni tipovi koji bi trebali odgovarati za svoje postupke, poruka je koja se mora jasno prenijeti svima. Hrvatski liječnički zbor napravit će to jasno i djelotvorno.
Svi zajedno brinemo za Vaše zdravlje te brz oporavak, želeći Vam što prije ozdravljenje. Molimo Vas da budete hrabri u nevolji koja je sada iza Vas.
Mi smo uz Vas mislima i dobrim željama.
Molimo Vas da primite najsrdačniji pozdrav od svih nazočnih delegata 108. godišnje Skupštine HLZ-a.
(slijede potpisi svih 93 nazočnih)
Neobično mi je žao da Vam se javljam na ovaj način i povodom ove neugodne neprilike. Zbog prezauzetosti svakodnevnim bolničkim radom moram priznati da mi je izbjegao pozornosti događaj koji su brojni novinari uredno registrirali: S. Š. (33) iz Metkovića, liječeni alkoholičar i narkoman, napao je nožem liječnicu!
Moram priznati da sam u prvi tren, kada sam došao u posjed članka koji opisuje taj nemili događaj, ostao bez riječi i odmah se pobojao za Vas i Vaše zdravlje, ali jednako sam se tako zapitao: Bože, je li to moguće? Je li moguće da čovjek na tako agresivan i brutalan način napada osobu koja mu pomaže u njegovoj bolesti? Moje je pitanje kakav je uopće karakter osobe koja na takav način iskaljuje svoje osjećaje i svoju nemoć pred bolešću. Nemoguće je prihvatiti da u jednoj normalnoj glavi postoje ideje da se onome koji ti pomaže želi naškoditi. Međutim,detaljnije upoznavanje s cijelim tijekom događaja daje potvrdu da je taj napad bio planiran, pripreman i namjeran! Kolika li je "hrabrost" potrebna da se oštrim predmetom napadne goloruku ženu koja uopće ne očekuje napad, i to u svojoj radnoj ustanovi, na svome radnom mjestu! Kolika li je ironija kada se takav nekulturan i barbarski ispad odvija u istoj prostoriji u kojoj brojni liječnici pomažu ljudima u nevolji? A kako ljudska "hrabrost", koju su građani Dubrovnika imali priliku tako jasno upoznati tijekom proteklih ratnih zbivanja od svojih najbližih susjeda, nema granica, jasno je sada da se radi o istoj vrsti bezgranične "hrabrosti".
Kada sam se pak, cijenjena i draga doktorice, oporavio od prvoga šoka, kada sam saznao da ste, iako teško ozlijeđeni, izvan životne opasnosti, brojne su mi misli navrle. Mislio sam o Vama, o priznatom i poznatom radu, o zaslugama da se bezbroj bolesnika slobodno kreće po Stradunu ili drugim ulicama diljem naše Domovine. Mislio sam kako Vam se treba zahvaliti na predanom radu u gradu Dubrovniku, u medicinskoj struci, gdje se u cijelosti posvećujete ljudima u nevolji, ublažujete im patnje. A upravo pripadnik te skupine Vas napada!
A dok taj bolesnik ima određena prava da se kontrolira i liječi, dok ima pravo na određen kulturni i civilizirani postupak u svakoj zdravstvenoj ustanovi, odjednom se kriteriji dobra i zla miješaju - pa onaj tko pomaže biva napadnut. Vaše zdravlje sada nije više akutno ugroženo a nedostajao je trenutak da Vam i život bude ozbiljno ugrožen - ali sam napad je gnjusan.
Cijeli nemili događaj podsjeća me na onu staru basnu, u kojoj je visoko u planini jedan čovjek našao ranjenu, napuštenu zvijer. Držao je zvijer u zatvorenom prostoru, liječio joj rane i hranio je. Nakon nekog vremena u zvijeri se probudila stara ćud. U jednom trenutku zvijer je napala čovjeka i usmrtila ga. A kako je prostor bio zatvoren, zvijer nije mogla izaći napolje - i nakon nekog vremena zvijer je uginula!
Mnogo sam upravo s Vama razgovarao 0 odnosima liječnika prema bolesnicima, govorili smo o pravima bolesnika, o utjecaju gospodarske situacije na opseg liječenja. lako želimo liječiti, ponekad je liječenje nekorisno, a bolesti napreduju i idu dalje. Suvremena medicina ima svoje uspjehe i svoje neuspjehe.
Ali agresivni, krvavi napad na nezaštićenu i zatečenu ženu vrhunski je domet razmišljanja i hrabrosti "lika" iz basne. Govoreći o pravima bolesnika na sve, svašta i svugdje, čovjek se jasno zapita: A koja su prava liječnika? Govori se o zaštiti bolesnika i njegovu liječenju s jedne strane, a s druge strane liječnike nema tko zaštititi dok se nalaze pred nekim agresivnim bolesnicima. Gdje je sada naša pomoć i zaštita čovjeka ili žene u nevolji? Hoće li drugi liječnici mirno gledati takve nekontrolirane ispade osobe koja se okolo šeće po bolnici s krvavim rukama? Koliko nam treba ovakvih krvoločnih ispada pa da se pokrene i sistem zaštite liječnika, da nam se omogući da nesmetano liječimo svoje bolesnike. Ti i takvi pravi bolesnici nemaju ništa zajedničkog s "onim" bolesnikom.
Koliko li će se javiti bolesnika da Vam zaželi ozdravljenje, baš me zanima? Ja Vam pak želim da što prije zarastu rane, da nestane tuge i suza u očima, da se i Vi i ukućani vratite u staru kondiciju i nastavite svoje aktivnosti. Želim Vam da što prije zaboravite taj gnjusni događaj. Pravna država će djelovati jednog dana, neminovno je. Hvala Bogu na tome! Dođite Vi samo nama nazad u našu sredinu, u svoju Bolnicu, u svoj Grad - a mi Vas najsrdačnije čekamo.
A pouka iz basne? Srdačan pozdrav i do viđenja u Dubrovniku.
Vaš
Prof. dr. Dubravko Orlić
Predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora
U Zagrebu, 21. veljače 2000.
Dubravko Klarić, član Međunarodnog udruženja za suzbijanje droga u povodu napada narkomana na liječnicu
Posljednji slučaj napada na liječnicu, i to narkomana u bolnici u Dubrovniku, potvrđuje činjenicu da narkomani nisu samo bolesnici nego i rizična populacija sklona agresiji i nasilju. Sukladno porastu broja ovisnika u Hrvatskoj, sigurno je da će rasti i razni oblici nasilja.
Pod djelovanjem droga i psihoaktivnih supstancija kod ovisnika se oslobađaju primitivni impulsi i nagoni, koji su inače u normalnim uvjetima pod kontrolom, "zakočeni". Javljaju se pojačana osjetljivost, razdražljivost, grubost, bezobzirnost. Agresivnost narkomana izražena je i prilikom apstinencijske krize kad nema droge, ili kad je ovisnik pod utjecajem, što ovisi o tipu droge koju uzima (stimulativne, halucinogene). Općenito gledano, stručnjaci kriminalitet vezan uza zloporabu droga, nazivaju "sekundarnim kriminalitetom", što je takav oblik gdje ovisnici čine razne delikte pod utjecajem droge ili radi nabavke droge odnosno sredstava za kupnju droge. Baš taj sekundarni kriminalitet u porastu je posljednjih godina u Hrvatskoj. Današnja kriminalistička praksa kod nas potvrđuje da je gotovo svaki drugi narkoman kojeg policija uhiti radi nekog oblika zloupotrebe "opskrbljen" oružjem ili oruđem.
Nažalost, žrtvom agresivnog narkomana može postati svaki građanin jer droga je skupa a novaca nema, znači ostaje mu kriminal svih mogućih vrsta. Treba reći i to da narkomanu koji je stalno na "rubu života i smrti" nije teško počiniti "svako zlo" i bilo kakav delikt nasilja, pa čak i onda kad to proizlazi iz beznačajne svakodnevne konfliktne situacije.
Žrtve narkomana nerijetko su i najuži članovi njihovih obitelji.
Koristim ovu priliku da Vam javno, na vrlo jasan i izravan način čestitam na reakciji koja je tiskana u Večernjem listu od 22, veljače ove godine, a povodom napada narkomana na liječnicu u Dubrovniku. Zadivljen sam da ste tako izravno i odmah reagirali na događaj koji nekima izgleda samo malo čudan, a nekima grozan. Siguran sam da ste kao član međunarodnog udruženja za suzbijanje droga upoznati s problemom o kome Vi i ja govorimo: o problemima kada narkomani prestaju uništavati i ugrožavati samo sebe, te prelaze na uništavanje i ugrožavanje svoje bliže i dalje okoline. Rizičnost narkomana kao skupine bolesnika odavno je stručnjacima poznata, a javnost se - iz neznanja ili "ponašanja poput noja" pravi da ne primjećuje njihovu sve veću sklonost nasilju i agresiji. Svjedoci smo da je, kako to Vi nazivate, "sekundarni kriminalitet", i u našoj državi u porastu. Željeli mi to sebi priznati ili ne, listanje dnevnog tiska i crne kronike kroz posljednjih nekoliko godina pokazuje da je bogat upravo takvim sekundarnim kriminalitetom najgore vrste. Jednom je žrtva član obitelji, pa prijatelj ili prijateljica, pa najbliži susjed, pa daleki rođak, a na kraju dolaze na red i nepoznati ljudi. Polaganim klizanjem prema rubu života mnoga se mjerila mijenjaju, a najviše mjerila morala. U nekada normalnog čovjeka javlja se nekontrolirana agresija, gube se sve ograde standardnog načina življenja, čovjek se polagano, ali sigurno pretvara (neka mi stručnjaci oproste) u jednostavan organizam koji na umu ima samo jedan cilj: drogu.
Upravo je ta nekontrolirana (već dokazana) agresivnost ono što je natjeralo narkomana iz Metkovića da u Dubrovniku krvoločno napadne liječnicu koja mu je pomagala u nevolji. Od onog uobičajenog odnosa gdje liječnik mnogo manje ili više ugodne stvari govori svom bolesniku, kada mu u očima gleda tugu, bol, nemoć i molbu za pomoć, odjednom je stvarnost okrenula uloge: liječnica je odjednom bila ta u čijim su se očima mogli vidjeti bol i molba za pomoć. Da nije bilo djelatnika u susjednoj sobi, sekundarni bi kriminalitet ubrao vrlo sigurno još jednu ljudsku žrtvu. Ne jednom je došla do nas primjedba liječnika o agresivnom ponašanju narkomana, brojnim trikovima i načinima kako da se domognu droge ili zamjenskih lijekova, kako sebi na određeni način "preskočiti" vrijeme kada se bez novaca narkoman mora zadovoljiti makar i najslabijom tabletom. Pa sada ono najvažnije pitanje: treba li nama takva agresija narkomana? Treba li društvo trpjeti zbog individualnih poroka? Tko li će biti sljedeća žrtva? Hoće li biti u pokrajnjoj prostoriji neki slučajni neznanac i čuti šumove borbe? Previše je pitanja, a odgovori su brojni, nejasni.
Dogovorimo se svi i stanimo tom zlu suvremenog društva na kraj!
Prof. dr. Dubravko Orlić
Na 5. sjednici održanoj 3. 3. 2000. godine Povjerenstvo za etiku i deontologiju HLK raspravljalo je (povodom još jednog napada na liječnika u službi koji nije samo srećom ili/i slučajem loše završio) o činjenici da je naša struka u svom svakodnevnom radu uvelike nezaštićena.
Izvršni odbor Komore razmatrao je to pitanje na svojem 7. sastanku održanom 7. 3. 2000. te zaključio da preko povjerenstava komore u županijama i putem Liječničkih novina zamoli kolegice i kolege da izvijeste o takvim situacijama. Komora bi trebala poznavati koliko je problem velik i čest prije nego od pravosudnih organa zatraži neke mjere. Spomenute su i mjere koje su prije više godina stupile na snagu u Velikoj Britaniji gdje policajci ("bobbyji") još uvijek ne nose oružje (kao što je to uostalom slučaj i s našim liječnicima i liječnicama), ali se oni koji ih napadnu strože kažnjavaju nego kad je u pitanju "običan" sugrađan.
Druga važna činjenica koja se upravo pokazala kao neprihvatljiva u slučaju spomenutom na početku ovog prikaza jest da neki liječnici ne obavještavaju o potencijalnoj agresiji i opasnosti od određene osobe svoje kolege, one za koje je vjerojatno da će doći u profesionalni kontakt s agresivnom osobom. Kolegicu iz početka ovog prikaza napao je bolesnik koji je svoju prirodu pokazao prilikom čak dviju hospitalizacija na koje ih je napadnuta osoba uputila. Do sada nije bio, ili je rijetko bio, običaj da liječnik obavještava kolegu kojem je uputio agresivnog bolesnika o potencijalnoj opasnosti, ali Povjerenstvo smatra da je to čak (etička) obveza, iako se u Kodeksu ona izričito ne spominje.
Predsjednik Povjerenstva za etiku i deontologiju HLK
Prof. dr. B. Vrhovec
Nedavni događaj u Dubrovniku, kada je narkoman pokušao zaklati liječnicu na njezinu radnom mjestu, postavlja pred nas i sasvim praktično pitanje: kako osigurati liječnika od rabijatnih narkomana, kojih je svakim danom sve više i koji postaju sve agresivniji. Suci su nakon nekoliko sličnih napada u sudnicama dobili policajce na porti i natpise o zabrani unošenja oružja, premda im ni to ne jamči potpunu sigurnost.
Za razliku od sudaca, liječnika ne štiti nitko pred narkomanima koji u krizi znaju ići preko lešina. Jednostavno nije moguće pred svaku ambulantu širom zemlje postaviti naoružanog policajca. Pa čak da se tako i postupi, kriminalci, a medu njima osobito narkomani, već bi pronašli načina kako da prokrijumčare oružje. Ako pak ne uspiju, golim će rukama napasti svakoga tko im je na putu do droge. Prema tome, liječnik je postao divljač za slobodan odstrel, i to bez lovostaja. Žalosna je činjenica da se sve češće moramo brinuti, osim za bolesnikov, i za svoj vlastiti život. S tim u vezi predlažem našem Povjerenstvu za liječničku etiku dva retorička pitanja:
Možda će naše ordinacije u budućnosti, zbog nezaustavljiva porasta narkomanije, postati nalik streljanama gdje će biti sudbonosno pravilo nekadašnjeg Divljeg zapada: preživljava onaj tko brže vadi pištolj. Opasnost bi možda bila manja kad liječnici ne bi bili dužni poštivati etičko načelo prema kojem bolesnik ima pravo na diskreciju, tj. da ostane s liječnikom sam u četiri oka, ako to želi.
Gdje je rješenje? Nudi nam ga milenijsko povijesno iskustvo. Kao što se nekoć čovječanstvo štitilo od gubavaca i kliconoša teških zaraza strogom izolacijom, tako bi danas trebalo postupati s opasnim narkomanima. Stari Dubrovčani izumili su karantenu, koju je poslije prihvatio cijeli svijet, pa ne moramo posizati za tuđim rješenjima. Državna vlast je ta koja treba odlučiti o načinu izolacije i ozbiljno se prihvatiti zadatka: onemogućiti potencijalne ubojice koji se krvavih ruku slobodno šeću medu nama. Hoće li to biti zatvori, ili zatvoreni psihijatrijski odjeli, ili nešto poput Golog otoka u humanijem obliku, nije na liječnicima da odlučuju, ali jedno je sigurno: naivno je vjerovati u korist najljepše sročenih apela narkomanima neka poštuju liječnike koji se brinu o njihovu zdravlju.
Dok god država ne obavi svoju dužnost, smatram da liječniku preostaje samo jedna pouzdana mogućnost kako da se obrani od agresivnog narkomana. Do toga sam došao na temelju svoga skromnog iskustva u jednoj ORL ordinaciji u središtu grada Zagreba.
Na radnom stolu uvijek sam imao pri ruci bočicu s otopinom kokaina za lokalnu anesteziju sluznice. Kad su narkomani doznali za tu bočicu, ona im je postala omiljena meta. Unatoč stalnoj pažnji i sestrinom nadzoru, bočice su na misteriozni način nestajale. Nismo mogli dokučiti na koji način to uspijevaju i morali smo priznati nemoć pred vrhunskim umijećem narkomana kako je ukrasti. Pokušali smo im doskočiti na taj način da smo u bočici s oznakom za kokain držali običnu vodu, a pravi kokain skrivali na drugome mjestu. No narkomani su se ubrzo dosjetili jadu pa su počeli dolaziti u ambulantu otvoreno zahtijevajući "svoju" bočicu, i to na agresivan i prijeteći način. Imali su vrlo dobar "njuh" i obično su je i sami začas pronašli makar nije bila obilježena natpisom. U takvoj se situaciji trebalo odlučiti: popustiti ili se suprotstaviti fizičkom silom, dakako, uz opasnost da izvučete deblji kraj. Srećom mi se pružila treća mogućnost: prestao sam honorarno raditi u toj ambulanti i prepustio sam natezanje s narkomanima svome nasljedniku.
Zaključak! Dok god vlast ne zaštiti liječnika izolacijom agresivnih narkomana između četiri zida, smatram da je jedino spasonosno rješenje ono koje se strogo poštuje u zrako-plovnom prometu prilikom otmice aviona: daj nasilniku sve što traži i nemoj mu se opirati! Svekolikoj javnosti to treba stalno davati do znanja i upozoravati je da su liječnici nemoćni pred opasnim kriminalcima koji pod nevinom etiketom "bolesnika" sve više haraju našom zemljom
primjenjujući onu narodnu: Tko jači, taj kvači.
Prof. dr. Željko Poljak urednik