Štovani gospodine uredniče!
Za "dubrovački slučaj" saznao sam zahvaljujući vašim izvrsnim novinama i zaprepastilo me kao i cijelu medicinsku javnost, ali nas i podsjetilo da mi, koji smo izabrali rad i s najbolesnijim tijelima i umovima, moramo biti spremni i na najgore, a iz ovakvih slučajeva trebamo izvući korisne poučke. Međutim, neki poučci koji su izvedeni iz tog slučaja iznenadili su me, a neki i zaprepastili, te na kraju i natjerali da se javim.
Dogodio se zločin, ali očigledno čin poremećenog uma, dakle pojedinačni zločin, a zaključak svih napisa iz pera liječnika je anatemiziranje čitave kategorije bolesnika, koji su po svim kriterijima jedna od najugroženijih, a to su ovisnici o drogama. "Zvijeri", "gubavci", "narkomani koji u krizi idu preko lešina", "potencijalne ubojice koje krvavih ruku slobodno šeću medu nama" neki su od termina koji se koriste. Čime je to ostalih 10.000 ovisnika o teškim drogama u Hrvatskoj sudjelovalo u tome zločinu i zbog čega ih se sumnjiči?
Kaže prof. Orlić: "Točno, narkomani nisu samo bolesnici, već su populacija sklona agresiji i nasilju" i izražava divljenje gospodinu koji je to prvi ustvrdio. Jedna je stvar kad to tvrdi neki gospodin u "Večernjem listu", ali kad to prihvaća predsjednik Zbora liječnika, onda su to ozbiljne stvari, jer tom se tvrdnjom beziznimno zaključuje da su svi ovisnici zapravo kriminalci. Kad se izvode zaključci na temelju jednog slučaja, tada je jasno o čemu se radi, o predrasudama: stav već postoji i dovoljan je jedan primjer da ga potvrdi. Zar o dubini predrasuda ne govori to da su za osobu koja je narkoman i alkoholičar svi zaključili da je zločin izvršio kao narkoman! Kako znaju da nije kao alkoholičar? Nema dana da se ne dogodi ubojstvo, silovanje, a o fizičkom zlostavljanju da ne govorimo, u kome je liberator agresivnosti bio alkohol, pa ipak su pijanci samo bolesnici, na trenutke čak i simpatični.
rije nekoliko godina je oboljeli od PTSD ubio liječnika, pa nismo tu skupinu bolesnika ekskomunicirali, već smo zaključili da treba poboljšati njihovu zdravstvenu skrb. No dobro, po pitanju percepcije događaja stvari se mogu i razumjeti, ali poruke i preporuke koji se izvode doista ne.
Priopćenje Povjerenstva za etiku i deontologiju pokazuje kako se izvode poučci iz ovakvog slučaja: racionalni, pragmatični i provedivi, neopterećeni patetikom i pretjerivanjem. Povjerenstvo preporučuje da jedni druge obavještavamo kad šaljemo potencijalno agresivnog bolesnika i smatra da bi to trebala biti i etička obaveza. Bilo bi zanimljivo čuti što Povjerenstvo misli o ostalim preporukama i savjetima. Da bismo narkomane poput gubavaca trebali smjestiti u nešto poput Golog otoka ili neki drugi oblik trajnog smještaja, vjerujem, štovani uredniče, da ste se u međuvremenu i sami predomislili. Što znači savjet: "dajte agresivnom narkomanu sve što traži"? Po čemu se agresivni narkoman razlikuje od nekog drugog agresivca, po stupnju agresivnosti ili po stupnju averzije koju prema njemu osjećamo? Da kažem i ja nešto iz svoje prakse, što će možda malo smiriti kolege koji rijetko liječe ovisnike, a sigurno su uplašeni ovim slučajem. Sedam godina u svojoj ordinaciji opće medicine radim s ovisnicima, prošlo ih je preko 150, svakog dana 5-6, neki od njih imaju kriminalnu prošlost, neki i sadašnjost i nikad mi ništa nije nestalo iz ordinacije, nikad se nije dogodio nikakav sukob i nikakav čin agresije. To su pacijenti koji više od onih "normalnih" cijene onoga tko im pruži pomoć, jer im je u pravilu nitko ne pruža, i koji uzvraćaju ako im se ukaže malo poštovanja, jer im ga u pravilu nitko ne ukazuje. Na kraju, jedan prijedlog koji me je fascinirao svojom lakonskom jednostavnošću, a potiče od našeg predsjednika Orlića: "Dogovorimo se i stanimo tom zlu suvremenog društva na kraj!" Cijeli svijet ulaže goleme napore, SAD angažiraju mornaricu i zrakoplovstvo u suzbijanju toga zla, a naš predsjednik nas zove na dogovor da to konačno riješimo. Očigledno ima neku novu i dobru ideju. Ako je poziv upućen svima, pa znači i meni, prihvaćam ga sa zadovoljstvom i spremam se za put.
"Preventivno interniranje osoba da ne bi nešto loše učinile", i to cijele populacije, jer ne možete znati tko je potencijalno opasan i, u krajnjoj liniji, kako zaključuju Klarić i Orlić - svi su isti, metoda je koja je masovno korištena u prošlom stoljeću i definitivno je odbačena i osuđena.
Liječničke novine, br. 155 srpanj 2000. str. 24-25