ZAŠTO SI OTEŽAVAM ŽIVOT

Sinaja, Đakovo

Uobičajeno jutarnje raspoloženje. Glavobolja, mučnina – ništa novo !

Sve to pogoršava i pogled na hladni, prljavi zimski dan. I kao po nekom ustaljenom redu počinjem “ mučiti “ mozak. Gdje sam sinoć završila? Tko me doveo ili dovezao kući? Pitanja ostaju bez odgovora. Osjetila sam umor. Iz kuhinje dopire vika svađa. To slušam cijelog života. Samo sada se svađaju zbog mene . Krivicu prebacuju jedno na drugo. Sada već kasno, oni se pitaju tko je kriv za moje stanje i ponašanje. Stide me se i optužuju ! Stidim se i ja sama sebe, ali neću dugo. Ima načina da povratim dobro raspoloženje . Iskradam se iz kuće i u slastičarnici nalazim staro društvo. Naizgled svi su dobro. Prepričavaju se sinoćnji događaji. Ispijam gorku kavu i povezujem slike u glavi. Nelagoda i opet stid, ali nisam pocrvenila .

Odlazimo u “ T “ prvi kafić. Tu je već bolje. Ima istine u tome da je prvo i zadnje piće uvijek najteže popiti, zaključujem, stresavši se. Vrijeme stane. Na sat se više ne gleda. Koji je danas dan i datum? Kome je to sada važno?

S čašom u ruci prilazi mi jedan poznanik. Koliko sam samo vremena znala izgubiti slušajući tuđe probleme. Svoje nisam ni pokušala riješiti ! Naravno, svi ti problemi bili su obilno “ zalijevani “, ne bi li iskrsnulo kakvo spasonosno rješenje . Ostajem sama u zamračenom kutu sa čašom u ruci, nesvjesna kuda će ovakav način života dovesti i što ću proživjeti. A proživjela sam svašta.

Bio je to pravi pakao, ispunjen zvukovima zveketa čaša, flaša, gdje se samo točilo i pilo. Činilo se ponekad da ćemo se u svemu tome utopiti, ali nismo !
Plutao si i nadao se .