Z. P.

Rođen sam 13. 10. 1963. godine u Zagrebu kao treće dijete, iza dviju sestara, koje su od mene starije 9 i 10 godina. Otac je bio zidar, a majka čistačica. Često je bio odsutan od kuće i bio je sklon alkoholu. Danas znam da je bio alkoholičar. Majka se je praktički sama brinula o djeci, jer je otac potrošio plaću na piće ili putovanja. Sestre su se udale i otišle od kuće. Krenuo sam u školu i osjećao se izuzetno velik. Škola mi je išla dobro, bio sam vrlo dobar učenik.

Sjećam se da sam ponekad i kod majke, iako sam bio tek dijete, znao primjećivati znakove pijenja alkohola .

U našoj kući nikad nije bilo gladi, jer je mama pazila da uvijek bude suhog mesa, narezaka itd., kako bih ja imao što za jesti dok ona ne bi došla s posla. U drugom i trećem razredu mama je sve više radila, a ja sam sve više bio sam. Poslije posla povremeno bi išla pospremati kod neke gospođe, kako bi dopunila kućni budžet i kako bi mi mogla priuštiti sve što su imala i druga djeca iz susjedstva. U sredini u kojoj sam rastao uvijek sam bio omiljen, kako među vršnjacima tako i među starijima. Bio sam izrazito drag, poslušan i pristojan. 

Mama je sve češće dolazila kući u pripitom ili pijanom stanju, zajedno s ocem. Nekad su bili mirni, nekad se svađali i galamili, a ponekad su se i potukli. Sve to me je užasno smetalo i jako sam se sramio svojih prijatelja. Ni otac ni majka nikad me nisu tukli i bio sam dosta razmaženo dijete, koje je to znalo iskoristiti na razne načine, posebno kod majke. Nekako oko 12. godine, odlučio sam porazgovarati s roditeljima o alkoholizmu. Majka me je ozbiljno shvatila i obećala da više neće piti. Prošlo je više od 25 godina kako ne pije. 

Otac uopće nije htio razgovarati sa mnom o alkoholu i nikad nije prestao piti. Umro je u 55. godini od raka na plućima, što me je strahovito pogodilo. Završio sam C.Z.O. “ Rade Končar “ za elektrovitlera. Taj posao nisam mogao naći, pa sam radio razne poslove od običnog radnika, skladištara sve do ravnatelja skladišta. Završio sam i školu za samostalne ugostitelje, što sam neko vrijeme i radio. 

Moje prvo ispijeno alkoholno piće bilo je u 18. godini, na jednom rođendanu. Nakon toga bilo mi je jako zlo. Radeći i družeći se s ljudima iz firme u kojoj sam povremeno radio, popio bih 1-2 piva, kao i izlazeći s prijateljima i disko. U to vrijeme o alkoholu nisam razmišljao, jer sam pio vrlo rijetko. Često sam večeri petak i subotu provodio u disko klubu "Neboder", gdje sam upoznao i svoju suprugu. 

Razgovarajući s prijateljima pred diskom primijetio sam dvije djevojke, za koje nisam znao da dolaze u disko, prišao im i upoznao ih. Jedna od njih je moja sadašnja supruga, a druga kuma našeg djeteta.

Učestalo sam počeo piti alkoholna pića na ratištu 1992. godine, gdje smo pili svakodnevno, a ponekad bih se napio. Poslije rata napio bih se svaki puta, našavši se s društvom. Znao sam i apstinirati po nekoliko mjeseci na nagovor supruge, a onda bi se prošlost ponavljala. Pijenje je postalo učestalije u zadnjoj godini dana, što je izazvalo velike poteškoće u obitelji. 

Supruga je sve više prigovarala, a ja sam sve češće izbivao iz kuće i manje pažnje poklanjao djeci. Unazad nekoliko godina pojavile su se i psihičke posljedice vezane uz ratna događanja, a alkohol je samo pogoršao stanje. Supruga me je nagovarala na liječenje, a ja sam odgovarao kako sam mogu to riješiti. U zadnjih dva-tri mjeseca bio sam pijan svaki tjedan, a u zadnjih mjesec dana čak i 2-3 puta za redom. Tako sam prije četiri tjedna došao pijan i našao prazan stan.

Supruga je otišla kod punice jer to nije mogla više trpjeti. Poslije je otišla kod socijalne radnice i rekla da će i mene pozvati. Tih nekoliko dana bili su mi najduži u životu. Zatvorio sam se tri dana u stan i izlazio samo po kruh i cigarete. Tišina me je ubijala, jer su mi falili supruga i djeca. 

Odlučio sam se na liječenje jer sam shvatio da je alkohol glavni krivac za naše probleme i priznao sam da sam alkoholičar, što mi je supruga govorila i prije. Jedva sam čekao susret kod socijalne radnice da im saopćim svoju odluku, vjerujući da će me supruga podržati u tome. 

Drugi dan smo zajedno otišli u bolnicu i započeo sam liječenje. Nakon prvog dana spoznao sam da sam zaista alkoholičar i da je to jedini put očuvanja obitelji, zdravlja, dostojanstva itd. 

Danas je više od tri tjedna što sam trijezan, što me čini jako ponosnim, osjećam se nekako drugačije, vrednije, a i u kući su se stvari sasvim izmijenile. 

Duboko vjerujem da ću zauvijek apstinirati i da neću dozvoliti da ovisnost, ma kojeg oblika, ugrozi ono najvažnije u životu svakog čovjeka, zdravlje i obitelj.