Prim. dr. sc. Darko Breitenfeld

• Biblioterapija

• Pantomima 

• Sociodrama

Kulturološki postupci postoje u psihijatriji gotovo oduvijek. Najbolje se to može pratiti u primjeni glazbe i njene ljekovite moći tijekom razvitka ljudske povijesti. Tako već od magijske medicine nalazimo važnost govorno-glazbeno-plesnih obreda u održavanju, kako duševnog zdravlja plemena, tako i liječenja određenih poremećaja koji su ili duševne naravi ili je u njihovu nastanku duševni udio bio znatan. 

Kasniji podaci iz pismene povijesti pokazuju na zanimljive terapijske učinke u starim epovima, poput Ilijade, zatim u djelima Hipokrata, Pitagore, Platona, Aristotela i drugih; spomenimo samo stare Grke. Srednjovjekovna povijest daje upravo čudotvornu moć raznim sugestivnim postupcima, odnosno glazbi kao mediju. 

Kasnija znanstvena medicina zadnjih stotinjak godina provjerava stvarnu vrijednost takvih postupaka u liječenju posebno duševnih bolesti, odnosno onih u kojih su duševne značajke u nastanku bolesti znatne. Tako preko prvotnog nihilizma u psihijatrijskoj terapiji dolazi postupno, zadnjih 70-ak godina, do primjene prvo više organskih a onda i psihoterapijskih postupaka u liječenju psihijatrijskih bolesnika, a napose alkoholičara. 

Kako u alkoholičara, tako i u ostalih bolesnika sve se više počela uočavati potreba cjelokupnog boravka u bolnici radi povoljnog djelovanja na bolesnika. U tu svrhu se u okviru uvođenja totalnog terapijskog pristupa liječenja zajednicom počelo primjenjivati što veći broj terapijskih pristupa, što veći broj sredstava-medija i sve više uvoditi razne kulturološke pristupe, bilo u svrhu odgajanja, preodgajanja, obrazovanja, rekreacije - više u smislu zabave, odnosno okupacije, više u smislu kreativnosti - stvaralaštva, naglašavajući ulogu bolesnika kao aktivnog činitelja u liječenju zajednicom (samopomoć i uzajamna pomoć). 

Ti su pristupi gotovo naglašeni u alkohologiji jer je tu sve više riječ o spomenutom obrazovnom-odgojnom postupku, u cilju i razvoja i liječenja promijenjene ličnosti i ponašanja alkoholičara koji dolaze na liječenje.

Tijekom 35 godina rada Odjela za alkohologiju i čitave Klinike za psihijatriju, KB "Sestre milosrdnice" sve češće su se primjenjivali brojni i različiti terapijski postupci u liječenju bolesnika, osobito alkoholičara i njihovih obitelji. Od početka rada Odijela za alkoholizam uvodi se redovita tjelovježba, koja ima za cilj ponovo privikavanje na tjelesne djelatnosti, umjerene napore kao i vježbanje-razgibavanje oslabljenog mišićja zbog čestih polineuropatskih i drugih neuroloških poremećaja nastalih za vrijeme više teških metaboličkih i alkoholno-toksičnih očekivanja živčanog i mišićnog sustava organizma alkoholičara. 

Tjelovježbu kao vrst sprečavanja daljnjih pogoršanja i liječenja trenutnih poremećaja provodi ili nadgleda radni terapeut, školovan i iz područja tzv."fisioterapije". Cilj je početi od manjih pokreta (nikad se više ne zahtijeva - traži od novih bolesnika), koji zbog težnje poistovjećivanja s većinom koja vježba puni program tjelesnih vježbi. Uskoro prelaze dragovoljno na sve veći broj vježbi do onih uobičajenih za sve ljudstvo. Vježba se u velikoj skupini, u ranijim jutarnjim satima oko 15 minuta. 

Za lijepa vremena i pri temperaturi iznad 5 stupnjeva Celzijevih na športskom igralištu se izvode uglavnom vježbe koje potiču razvoj mišića tijela i gornjih udova, uz nadgledanje i rukovođenje jednog ili više u to upućenih i otprije sklonih sportskim aktivnostima bolesnika - alkoholičara na liječenju. Vježbanje je popraćeno najčešće glazbom jednostavnih i jednolikih, vedrijih tema i jednostavnijih ritmova. Potičemo i provođenje ostalih športskih djelatnosti, kao što je igranje odbojke, malog nogometa, stolnog tenisa, trčanja u prirodi i uopće zajedničkih izleta u kojima sudjeluju i obitelji članova kluba. 

Zajednički izleti uključuju i od dr. Rugelja preporučeno planinarenje. Užitak se postiže u tjelesnoj kondiciji, koja se postiže potpunim aktivnim sudjelovanjem. Sve to vrlo povoljno djeluje i na duševno zdravlje kao i na društveno ponašanje. 

Gotovo od početka rada Odijela za alkoholizam počelo se primjenjivati i liječenje glazbom na svim već spomenutim razinama. Kao sretna okolnost bili su povoljno poticani suvremeni glazbeno-terapijski koncepti, uz pomoć međunarodne razmjene iskustava u tome području. 

Ta se suradnja očitovala kako na teoretskom, simpozijskom i literaturnom planu, tako i upoznavanjem svjetskih dostignuća, ali i razvijanjem vlastitih suvremenih socijalno-psihijatrijskih glazbeno-terapijskih koncepata Zagrebačke škole za socijalnu psihijatriju i alkohologiju, potičući vlastito inicijativno glazbeno nadopunjavanje i školovanje alkoholičara da prema najsuvremenijim načelima samopomoći sebi stvore svoje skladbe, svoje pjesme - tekstove, svoje nastupe, a napose svoj stil pristupa u liječenju glazbom, tj. uvođenje angažiranih pjesama. Taj pristup kulminira prvom našom glazbenoterapijskom pločom (Hudolin i Vešligaj), koja je snimljena u tadašnjem Jugotonu, kao i uz niz autorovih teoretskih i praktičkih opisa glazbeno terapijske djelatnosti u alkoholičara. 

Važan je i psihoterapijski pristup u smislu razgovornih skupina na temelju i nakon glazbenih slušanih odlomaka. 

Upriličeni su i veliki skupinski postupci, od koncerata Zabavne grupe "Centar" s glazbenim i pjevačkim sastavom koji su nastupali pred 5-10.000 ljudi na godišnjim kongresima liječenih alkoholičara, tematskim sastancima, godišnjim skupštinama klubova liječenih alkoholičara ili proslavama, uz izvođenje pjesama, plesova, tzv. "vrapaca", opereta, parodija itd. Na ove više potičemo rad malih pjevačkih, sviračkih ili plesnih skupina pojedinih klubova ili rad malih skupina u alkohološkim centrima, odjelima, dnevnim bolnicama, dispanzerima itd. gdje je rad bio kvalitetniji ako se velike skupine podijele na nekoliko manjih, koje se međusobno natječu, stvarajući na taj način višu razinu izrazite skupinske sociodinamike i velike angažiranosti i poticanja bolesnika u povoljnom djelatnom smislu. 

Jasno da je glazbena podloga jednostavan zahvat s jednostavnim skladbama, što više poznatim izvođačima, i tek se na temelju toga postupno moglo prelaziti na teže oblike, manje poznate skladbe, s težnjom izobrazbe na višoj razinu i u glazbenom smislu. 

U početcima je postojalo stanovito nepovjerenje u glazbeno-terapijske i rekreativne odnosno kulturološke pristupe, kako sa strane ostalih stručnjaka terapeuta, tako i sa strane bolesnika, nenaviknutih da u mamurnim prvim danima liječenja od svoje pasivne fiksacije u užitku odustanu u korist aktiviranja glazbom (prvi put bez alkohola). Nekoć se nismo libili i drastičnog izvođenja pravih vinskih pjesama u prilagodbama (učinjenih od samih alkoholičara na liječenju) do razine "Kad te se Hudolin, zasiti pa ti prašek (Tetidis) v zube hiti, ne buš mogel piti alkohol" (a to sve jasno umjesto "grobara...grudu zemlje hiti"). 

Upravo je čudesan učinak gotovo istodobne promjene nezainteresiranosti i mamurne odbojnosti u tajanstveni, sabrani, vedri smiješak bolesnika, koji istoga trena počinje sudjelovati, te dapače i pjevati, prihvaćajući taj izazovni groteskni, intrigirajući, komični, autoagresivni tekst. U drugoj sredini će taj tekst biti drugačije obojen ("Napil sam se baš kaj bik, slali su me v Klenovnik"). 

Bilo prigodom čajanki, plesova, spontanih večernjih pjevanja i sviranja skupina, te više formalnih manjih ili velikih skupina za vrijeme "Vesele srijede" ili uvježbavanja tamburica, stvarao se ugođaj koji ako se dobro usmjeri, nadzire, može imati važan preventivno-obrazovno-odgojni, pa i do terapijsko-rehabilitacijski učinak. Da i tu može biti pretjerivanja u bilo kojem smjeru uče nas sami bolesnici, gdje npr. u kozerijama tiskanim u prijašnjem stručnom časopisu "Al-klub" saznajemo preko hiperboličnih prikazivanja svu tragiku alkoholizma kao bolesti i stoga na žalost, na ograničenosti u provodljivosti i djelotvornosti terapijskih i rehabilitacijskih postupaka. 

U glazbenim postupcima posebno važnu ulogu igra suradnja s "normalnim" ljudima s druge strane barem socio-psihološkog "zida", što postižemo djelovanjem "Udruženja za unapređivanje liječenja glazbom", a još više "Društvom prijatelja Klinike" (i socijalne psihijatrije uopće), koji su desecima svojih nastupa u Klinici i lancu dvorana, od Lisinskog do opere - Hrvatskog narodnog kazališta, pružili moralnu, materijalnu i humanu pomoć liječenim bolesnicima Klinike te posebno mnogo alkoholičarima. 

Biblioterapija

A sada, nekoliko riječi o području knjige, književnosti, obrazovanja itd. 
Alkoholičar, koji dolazi na liječenje kako nedovoljno obrazovan, tako i vrlo zapušten i unazađen u svojoj civiliziranosti i kultiviranosti, treba u tom smislu biti tretiran. U tome su važna u pravom smislu predavanja iz područja alkohologije, stjecanje novih spoznaja iz za to prilagođenog Hudolinova i Langova priručnika, te pisanje radova o temi iz tog područja. Polaganje ispita i poznavanja osnovne alkohološke problematike jest za člana obitelji, a posebno za alkoholičara, važan čimbenik u spoznavanju svog očajnog stanja u koje je ponajprije sam sebe doveo. 

Da svoje spoznaje o bolesti produbi, bolesnik treba opisati svoj životopis posebno u alkoholnom smislu, a isto tako svoj život s alkoholičarom i njegova okolina. Svoj pogrešni životni put on treba iznijeti - izraziti nekoliko puta od početnog nastupa i predstavljanja grupi pa sve do završnog zaključnog iznošenja svog plana rehabilitacije. Da se ponovno ili po prvi put obrazuje, on treba steći naviku odlaženja u kazališta, na izložbe, da čita dnevnike i da o tome svemu izvješćuje. 

Današnji surogat za mnoge druge stvari - televizija, također je činilac daljnjeg obrazovanja. Pojedini referati iz raznih alkoholoških ili kulturoloških područja igraju važnu ulogu. Vrlo dramatično djeluje na alkoholičare za vrijeme liječenja liznošenje sudbina iz svjetske klasične literature s alkohološkom tematikom, kao što su "Via mala" (J. Knittel), "Jazbina" (E. Zola), "Kralj alkohola" (J. London), "Breza" (J. Kolar), a katkada i još više i umjetnički filmovi - posebno prikazivani za alkoholičare kao: "Plakat ću sutra", "Vrati se mala Shebo", "Propali izlet", itd.

Pantomima

Važnu ulogu igra i pantomima, tj. nijemo prikazivanje određenih jednorječnih pojmova pokretima ruku i tijela, uz nešto mimike, a pokazuje se problematika iz područja alkoholizma, kao što je: boca (najlakše), disulfiram, pijanost, delirij, padavica, recidiv, rastava (osobito za žene), grupa, klub liječenih alkoholičara, smrt, djeca, itd. Izražajnost bolesnika nas često iznenađuje, sposobnost glume pokretom je iznad očekivanja, angažiranost je velika, a pogađanje pojmova cijele grupe je napeto, dramatično, katkad i zabavno. Svakako preporučujemo povremeno korištenje te metode za sve bolesnike tijekom liječenja, a može i kasnije u klubu liječenih alkoholičara. 

Sociodrama

Alkoholičar je u svom životu sebično okrenut dobrim dijelom svojim užitcima ili barem zadovoljenju vlastitih poteškoća. On nema stava zrela čovjeka da je sposobnost odrasle osobe davanje, uz strpljenje i po potrebi trpljenje. Alkoholičar je po prirodi pasivan i komotan, sklon zabavi i druženju u gostionici, uz pomoć alkohola često glumi, kao na pozornici, gdje jedan drugoga slušaju i gube vrijeme, zanemarujući pritom obitelj, a napose djecu. Ta činjenica nezrele glume, sklonost subjektivnom dramatskom izražavanju, čini alkoholičara na liječenju i u apstinenciji pogodnim da stalno izražava svoj, vlastiti problem, unoseći i elemente glume. 

Tu sklonost treba iskoristiti u svim oblicima grupnog rada, a naročito u velikoj grupi na dnevnim sastancima terapijske zajednice. Dolazi u obzir posebno improvizirati, uz posredno iskusno planiranje ciljanja psihodramatska "sijela'' ili rješavati usred grupnog zbivanja neriješen problem ponašanja ili stava pojedinca ili grupice psihodramatskom konstrukcijom, isti čas povjeravajući uloge katkada i suprotnom spolu ili karakteru. U našem smo radu spoznali da neke situacije alkoholičar treba vježbati kao ometanje bivših birtaških prijatelja u apstinenciji, zvanja u gostionicu umjesto da s obitelji ide u klub liječenih alkoholičara, odnos sa suprugom i na radnom mjestu itd. 

Takvo vježbanje ispravnog postavljanja u raznim izazovnim prilikama u društvu nazvali smo sociodramom alkoholičara. Bit svega iznesenog može se i unaprijed planirati pisanjem gotovih (ili u praksi primjenjivih) igrokaza, koji će pomoći u radu s pojedinim grupacijama ljudi, a osobito s liječenim alkoholičarima u ustanovi u kojoj se liječi ili u klubu liječenih alkoholičara. 

Tu upravo idealno "uskače" knjiga Nade Matović koja darovito i znalački obrađuje upravo sve potrebne teme, tj. probleme alkoholičara prije ili nakon početnog liječenja. To je golema vrijednost knjige i trebala bi poslužiti u svim tim prilikama za često osvježenje i produbljenje načina rada i postizanje još boljih rezultata u vraćanju životu ne samo alkoholičara već i cijele obitelji.

Matović u svojoj knjizi "Zora iznad ponora" obrađuje u svojim sociodramskim igrokazima niz psihijatrijskih i alkoholoških slika, poput delirija, alkoholne ljubomore, suđenja konjaku vragoviću, s vapajem: mama, pomozi mi i optimističkim: možeš ako hoćeš i naslovnom zorom iznad ponora. Ti su igrokazi prikladni ne samo za dramske grupe liječenih alkoholičara na odjelu i u klubovima liječenih alkoholičara, nego mogu imati preventivnu ulogu među školskom djecom, koji izvodeći sami ove igrokaze, najbolje uče životnu školu.