Katarina Radat, dipl. soc. radnica, Klub "Stenjevec"

Klubovi liječenih alkoholičara posljednja su karika u konceptu lanca liječenja alkoholičara. U klubovima se provodi resocijalizacija liječenih alkoholičara nakon triježnjenja, medikamentozne terapije i uvida u daljnji terapijski rad, koji se nastavlja redovitim odlaskom na sastanke u klub liječenih alkoholičara prema mjestu stanovanja. Djelovanje i utjecaj kluba na resocijalizaciju liječenog alkoholičara se ponajprije ogleda na sastancima u klubu, a nastavlja se na poslu, u susjedstvu, u zajednici. Bitno je naglasiti, da osim osmišljena terapeutskog rada, uspješnoj i kvalitetnoj resocijalizaciji pridonose izvanklupska druženja s članovima kluba. 

Danas, kao što se vidi iz brojnih aktualnosti koje organiziraju klubovi liječenih alkoholičara u Hrvatskoj, mnogi klubovi prakticiraju izvanklupska druženja. Ona se očituju u brojnim društvenim, zabavnim, odgojnim i obrazovnim aktivnostima koje organiziraju sami članovi klubova. No, te velike i svima nama poznate aktivnosti i organizirane akcije proizišle su upravo iz prvobitnih spontanih druženja članova kluba.

Dolaskom u klub upoznaju se neke od osoba koje svakodnevno susrećemo u susjedstvu, na ulici, u trgovini, u crkvi i tu su neizbježni pozdravi, izmjena dvije-tri riječi. Osobe koje susrećemo postaju, od prvog susreta izvan redovitog sastanka kluba, više od poznanika. U njima mladi apstinenti vide osobe koje ih poznaju, koje poznaju njihov život i bolje razumiju njihove poteškoće. Slučajni susreti vrlo brzo završavaju dogovorenim druženjima. Sastanci u klubu tako postaju nešto sasvim drugo, jer su tu sada osobe koje bolje poznajemo i s kojima smo nešto više od samih članova kluba. 

Izvanklupsko druženje terapeuti vrlo često podržavaju, kao i stariji apstinenti, jer je za vrijeme prekomjernog pijenja osoba imala uzak krug prijatelja - u pravilu su to osobe koje imaju iste navike pijenja. Odlaskom na liječenje i donošenjem odluke o osobnoj promjeni i promjeni svog života, mijenjaju se i prijatelji. 

Nema više «tekućih» prijatelja, čemu su razlozi što apstinent ne odgovara onima s kojima se donedavno intenzivno družio/la, a prijatelje koji ne piju odavno je već izgubio/la. Odlazak u klub je novom apstinentu upoznavanje novih osoba i stvaranje novog kruga prijatelja. Ubrzo shvaćaju da su ti prijatelji sada pravi prijatelji koji nas poznaju i prihvaćaju kao osobu koja ima i pozitivne i negativne osobine. To su osobe koje nas razumiju i s kojima možemo otvoreno razgovarati, oni poznaju našu problematiku, znaju kako i zašto upravo tako «dišemo». 

Mladi apstinent vrlo brzo prepoznaje da se na članove kluba može osloniti i zna da na njih može računati kad mu budu najpotrebniji. 

Promatrajući klubove u izvanklupskim druženjima, vidimo da osobe koje su se sprijateljile s članovima kluba, što naravno podrazumijeva i izvanklupsko druženje, duže apstiniraju. Primjeri što ih susrećemo u klubovima koji imaju razvijena izvanklupska druženja, govore nam o recidivima koji su sastavni dio alkoholne bolesti, koji traju vrlo kratko, katkad i svega nekoliko sati, jer se članovi bolje poznaju, lakše im je govoriti o svojim poteškoćama, brže stvaraju uvide u svoje poteškoće, upoznaju sebe i njihova apstinencija je čvršća, jednostavnija, kvalitetnija, postaje sastavni dio njihovog života, njihove svakodnevice. 

Kako druženje izvan kluba pridonosi jačanju pojedinca i njegove osobnosti, tako pridonosi i grupnoj koheziji. Klub postaje klub otvorenih i iskrenih prijatelja što pridonosi razvoju grupne dinamike. Na sastancima kluba, čiji se članovi druže izvan kluba, vrlo se brzo uočavaju bolji rezultati pojedinaca i grupe. Grupa napreduje "sama od sebe". Razgovori među članovima su iskreniji, izravniji i konkretniji, što pridonosi bržem oporavku, resocijalizaciji i želji za ostankom u grupi. Osobe se vrlo brzo poistovjećuju s grupom, (razvija se MI-osjećaj). Grupna je kohezija vidljiva i u zalaganju za ostvarivanje zadaće grupe i grupnih ciljeva. 

Izvanklupsko druženje, samo po sebi, znači spontano stvaranje podgrupa unutar kluba, unutar kojih se članovi više druže. Upravo ta spontana podgrupa ima snagu zadržavanja članova. Grupa i pojedinci u grupi utječu na svoje članove, ali, gledajući malo šire, može se vidjeti jači i širi utjecaj grupe i na druge članove kluba. 

Spontano formiranje podgrupa potiče kod članova potrebe za izvršavanjem zadaća kao i odgovornost članova za sebe i svoje postupke, ali i za obveze prema klubu i drugim članovima. Razvojem kohezije u grupi neminovna je prisutnost osjećaja pripadnosti i sigurnosti među članovima.

Kohezija pojačava djelotvornost grupe koja se u klubu očituje u boljem i učinkovitijem radu i funkcioniranju kluba. Klubovi u kojima postoje podgrupe zadržavaju i proširuju svoje članstvo, što se vidi iz klubova s područja Susedgrada, koji su u relativno kratkom roku i na relativno malom području osnovali nekoliko klubova. U svakom klubu zadržava se i povećava broj članova, čemu je zacijelo pridonijelo izvanklupsko druženje i stvaranje podgrupa, što članovi tih klubova posebno njeguju.

No, nije sve crno, niti je sve bijelo. Sve ima dvije strane, pa tako i izvanklupsko druženje. U sagledavanju i druge strane ove problematike, možemo uočiti da je druženje izvan kluba pozitivno i potrebno za kvalitetniju apstinenciju članova kluba i njihovih obitelji, ali može imati i negativne učinke. U grupama u koje ulazimo radi zadovoljavanja nekih osobnih potreba, susrećemo različite ljude koji nam mogu biti prijatelji, ali i ne moraju. Za prijatelja biramo osobu koja nam odgovara po više kriterija i u tome smo vrlo kritični. Izabiremo osobu koja je sličnih navika kao i mi, osobu s kojom se dobro osjećamo. 

Stoga je normalno da ne možemo biti dobri sa svih 14 članova kluba, jer su svi različiti. I upravo birajući osobe, stvaramo jedno društvo, uzak krug ljudi s kojim se družimo. Polagano, ne primjećujući, stvara se zatvoren krug ljudi koji se druže izvan kluba, koji izmjenjuju i u klubu i nakon kluba nekoliko riječi. Novi, ali i oni članovi koji su manje komunikativni, osobe koje se ne znaju nametnuti, ostaju izvan toga kruga. Stvaraju se grupice, klanovi, u koje je vrlo teško ući i razbiti ih. Te se osobe svakodnevno nalaze u istom krugu ljudi i stvaraju svoj svijet kvalitete u koji je vrlo teško prodrijeti i potaknuti osobu da ga počne mijenjati.

Stvaraju čvrste granice između sebe i ne dopuštaju ulazak drugih članova u grupu. Grupa se zatvara i postaje poput oraha, u koju je nemoguće doprijeti. Sve se aktivnosti se odvijaju između nekoliko članova. Praksa nam pokazuje da članovi u klubovima nastavljaju započete razgovore za vrijeme druženja, pri čemu ostali članovi ostaju izvan razgovora jer nisu upoznati s temom, što u njih razvija osjećaj izoliranosti i manje vrijednosti. 

Takve zatvorene grupe vrlo brzo izabiru put koji je trnovit. Članovi razvijaju svoju ideologiju i postavljaju nova pravila koja njima odgovaraju, pri čemu cijeli klubovi vrlo brzo odlaze u recidive i tim klubovima prijeti neminovan raspad.

Upravo klanovi i zatvorene grupice postaju dodatna tema za terapeuta, koji ih treba prepoznati i na vrijeme prevenirati. Uloga je terapeuta upozoriti članove na pojavu toga problema. On treba znati zašto se to događa i s kojom svrhom. Čovjek, grupirajući se, zadovoljava svoje osnovne potrebe. Glasser, autor Realitetne terapije, navodi pet osnovnih potreba: potreba za preživljavanjem, potreba za moći, potreba za ljubavlju i pripadanjem, potreba za slobodom i potreba za zabavom. Potreba za preživljavanjem je osnovna, egzistencijalna potreba čovjeka, koja je preduvjet za razvitak ostalih potreba. 

U grupi ili zajednici se najprije zadovoljava potreba za pripadanjem, odnosno ljubavlju koja se dobiva od članova iskazivanjem pažnje, osjećaja brižnosti članova za nas i naše probleme. Vrlo se brzo razvija osjećaj pripadnosti grupi. Potreba za zabavom je potreba za koju možemo reći da se najlakše zadovoljava u grupama koje nastaju iz našeg osobnog odabira, jer su to grupe u kojima se zabavljamo, u kojima razgovaramo o zanimljivim temama, šalimo se i, što je najvažnije, smijemo se.

Potreba za slobodom, koju Glasser naziva trećom potrebom, upravo se zadovoljava na način da je to naš odabir kruga ljudi s kojima ćemo se družiti i naš je izbor kada ćemo se i koliko družiti. Potreba koju svaki pojedinac ima i koja je svojstvena samo ljudskom rodu jest potreba za moći. Ostvaruje se u odnosu prema ostalim članovima velike grupe, odnosno kluba liječenih alkoholičara, jer osoba koja se druži i ima krug ljudi na koje može računati, ima osjećaj snage i veće sigurnosti od drugih članova i naspram drugim članovima. Zadovoljena potreba za moći osobi daje osjećaj kompetencije u bržem shvaćanju problema i prepoznavanju kriznih situacija. 

Potreba moći izgrađuje se primanjem povratne informacije uvažavanja od drugih članova, što osobi daje legitimitet za lakše i djelotvornije pružanje pomoći drugima. Zadovoljenje tih potreba odražava se na apstinenciju članova i njihov odnos prema apstinenciji.

U terapeutskom radu uloga je terapeuta, odnosno stručnog djelatnika kluba, da usmjeri svoj rad i na izvanklupsko druženje, na njegove pozitivne i negativne značajke. Razvoju pozitivnih konotacija izvanklupskog druženja pridonosi stručnost terapeuta, odnosno stručnog djelatnika u klubu liječenih alkoholičara. 

Stručnost se postiže stalnom daljnjom edukacijom iz područja alkoholizma, savjetodavnog rada, kao i rada s grupama. Nužno je praćenje literature, bavljenje i istraživanje problematike alkoholizma te pisanje stručnih radova i članaka. Veliku važnost treba posvetiti superviziji (vrednovanju rada) bez obzira na godine staža u svome radu, jer supervizija omogućava ne samo pomoć iskusnijih terapeuta manje iskusnima, nego stalnu daljnju razmjenu iskustva i učenje novih spoznaja.

U prigodi Dana klubova Hrvatske, 1. travnja 2001.