RAZGOVOR S NIKOLOM JAGAROM, ČLANOM KLUBA "DR. MATO GOLUBIĆ", ČAKOVEC

Razgovarao: Hasan Bašić

Nikola Jagar je rođen 1924. u Čakovcu. Počasni je predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Međimurske županije. Jedan je od osnivača prvih klubova liječenih alkoholičara u Hrvatskoj. I danas je, nakon trideset i pet godina apstinencije, vrlo aktivan u radu međimurskih klubova. Omiljen je i cijenjen u svim klubovima sjeverozapadne Hrvatske.

Gospodine Nikola, prvi je klub liječenih alkoholičara osnovan davne 1964. godine u Zagrebu, a Vi apstinirate od 1966., punih 35 godina. Kako ste uspjeli?

- Da bih Vam odgovorio na to pitanje, dopustite mi da se vratim na početak moje priče iz te davne godine. Bio sam privatni obrtnik i godine 1961. zatvorili su mi radnju, pa nisam u to vrijeme mogao dobiti posao, jer sam bio politički nepodobna osoba. Bio sam tužan i tražio izlaz u alkoholu. Počeo sam s gemištima, pa čistim vinom. To mi nije bilo dosta, pa sam prešao na rakiju, konjak i na kraju rum. Znao sam popiti i po dvije litre ruma dnevno i uz to i sam nisam znao što još sve. Došao sam do zaključka da nakon šest godina tako prekomjernog pijenja, nisam mogao ništa riješiti, nego su mi se problemi udvostručili. Ozbiljno sam počeo o sebi razmišljati i kad sam neke stvari sam sa sobom raščistio, odlučio sam prestati piti. Doduše, prije toga su me pokušavali liječiti na sve moguće načine, no ja nisam ništa prihvaćao jer sam bio uvjeren da to mogu sam snagom svoje volje i čvrstom odlukom. I tako sam, davne 1966. godine, počeo apstinirati. Prve dvije godine bile su vrlo teške. Nisam odlazio u društva gdje se pilo i nisam držao alkohol u kući. To bih preporučio svima koji počinju apstinirati, jer za početnike je alkohol u kući "bomba" nad kojom se uvijek tresete. Prvih godina bilo mi je vrlo neobično sve dok se okolina nije privikla na mene i ja na njih. Nitko me više nije pitao što ću popiti, ali je bilo raznih dobacivanja da sam "Hudolinov apostol", pa ne smijem piti jer mi ne da žena. Ja sam to stoički podnosio. Na kraju su mi svi ti "prijatelji" zavidjeli. Uvijek i na svakom mjestu govorim - tko hoće, može se odreći alkohola, samo treba odlučiti i imati čvrstu volju. No, poznajem ljude koji su apstinirali i po desetak godina i mislili su da mogu "malo popiti".
Ni jedan od njih nije uspio. Uvijek su se ponovno vraćali na liječenje. To je mene održalo do današnjeg dana. Zapravo, takvi su me slučajevi još više učvršćivali u mojoj apstinenciji. Jednostavno, nisam želio sa sobom eksperimentirati. Danas sam svugdje dobrodošao jer sam trijezan, no kada sam bio pijan, svi su me prijatelji izbjegavali. I to je toliko djelovalo na mene i, evo, ne pijem i ne pušim već trideset i pet godina.

Sudjelovali ste u osnivanju prvih klubova liječenih alkoholičara sjeverozapadne Hrvatske. Što Vas to tjera da i dalje pomažete nama, mlađim apstinentima?

- Tijekom svih tih godina spoznao sam da klub znači puno, jako puno za svakog čovjeka koji se želi odreći alkohola i početi drugačije i ljepše živjeti. Kada sam postao apstinent, tada u ovom dijelu Hrvatske nije postojao niti jedan klub liječenih alkoholičara. Međutim, da sve bude po pravilima tadašnje i sadašnje Zagrebačke alkohološke škole, prvi sam klub osnovao zajedno s nekolicinom mojih prijatelja 1966. godine u Varaždinu. Kako mi je bilo nepraktično hodati iz Varaždina, osnovali smo Klub "Dr. Mato Golubić" u Čakovcu, koji ove godine proslavlja 33 godine uspješnog rada i ja se time ponosim. I danas posjedujem svu dokumentaciju o osnutku kluba, imenik članova, evidenciju dolazaka i odlazaka. Tu dokumentaciju rado ću ustupiti redakciji Alkohološkog glasnika, da vidite kako se to nekada "pionirski" radilo. Danas vrlo rado sudjelujem u radu svakog kluba u Međimurju, kako bih prenio djelić svog iskustva vama, mlađim apstinentima. 

Ja bih se ipak, gospodine Nikola, rado vratio u te davne šezdesete jer će zacijelo naše čitatelje zanimati kako se radilo?

- Kada se je započelo s osnivanjem prvih klubova liječenih alkoholičara u našem kraju, postao sam dobar prijatelj s prof. dr. Vladimirom Hudolinom . Proputovao sam cijelu bivšu Jugoslaviju i veliki dio Europe. Organizirali smo kongrese, pa je tako i u mome Čakovcu, 1970. godine, održan alkohološki kongres, na kojem je sudjelovalo 600 uzvanika.

Sudjelovali su predstavnici iz svih tadašnjih republika i pokrajina, osim Srbije. Predstavnici iz Srbije nisu nazočili tom skupu jer su željeli da se Centar za alkoholizam premjesti u Beograd, što, naravno, prof. dr. Hudolin nije dopustio. Vi i ne znate kako je to bio mukotrpan rad i koliko je bilo pritisaka na dr. Hudolina da se središte Saveza klubova liječenih alkoholičara, koji je tada već postojao, preseli u Beograd. Dakle, sve tadašnje republike bile su u Savezu klubova liječenih alkoholičara osim Srbije. Dobro je da i to znaju naši čitatelji.

Koja je razlika u radu klubova liječenih alkoholičara onda i sada?

- Danas klubovi rade puno drugačije i modernije. Prihvaćeni su od svih relevantnih gradskih i mjesnih pa, ako hoćete, i od državnih struktura. U naše vrijeme to je bilo vrlo teško. Borba prof. dr. Hudolina bila je katkada Sizifov posao, ali on nije pokleknuo. Netko je konačno primijetio, da su klubovi potrebni jer proizvode zdrave pojedince a s tim i zdrave obitelji na kojim počiva i zdrava i produktivna zajednica. Danas se u klubovima "proizvodi" zdravlje, a to je ono najvažnije za nas i našu djecu. Klubovi su danas nešto što bi svatko iole pametan morao poduprijeti. U klubovima se spašavaju životi mnogih pojedinaca i mnoge obitelji. Zato preporučujem svim apstinentima da se drže klubova i da u njima slobodno budu kreatori klupskih aktivnosti i neka se ne zavaravaju da mogu ponovno početi piti, jer to nije uspjelo nikomu, ama baš nikomu.

I na kraju ovog našeg razgovora što biste poručili čitateljima Alkohološkog glasnika?

- Srdačno pozdravljam sve čitatelje Alkohološkog glasnika jer i ja ga čitam. Bilo bi dobro da se naš Glasnik nađe na stolu svake obitelji jer on nam može višestruko pomoći, stručno, edukativno i preventivno.