ALKOHOLNI SVIJET SNA

Dr. Ema N. Gruber

Prema knjizi B. Pražić - Crtež i slika u psihijatriji, Naprijed, Zagreb, 1987.

Svijet sna, nesvjesnog i opitog, svijet s one strane svijesti, svijet duševno bolesnih, već desetljećima privlači umjetnike. Već od početka dvadesetog stoljeća pojavljuju se studije koje istražuju likovno stvaralaštvo duševnih bolesnika, posebno u psihijatrijskim zavodima Francuske, Njemačke i Italije. Proučavaju se spontani crteži i skice ili crteži na zadanu temu. Kasnije, tijekom godina, likovne radove proučavaju stručnjaci i likovni teoretičari, kao i psihijatri, a ovaj način izražavanja bolesti postaje važan oblik uspostavljanja komunikacije (vizualni govor, govor slikama i simbolima) i boljeg razumijevanja samog bolesnika, te kasnije i kao pomoćno sredstvo u tijeku liječenja duševnih bolesti u sklopu radne terapije.

Likovno izražavanje psihički oboljelih, njihovi crteži i slike, njihovi svjesni i nesvjesni sadržaji, razlikuju se od crteža zdravih ljudi. Oni su promijenjeni u sklopu duševne bolesti, jer je u bolesnika narušena spoznaja o njima samima i o njihovoj okolini, iskrivljuju se doživljaji stvarnosti, vrlo teški duševni bolesnici više nisu u realitetu, samim time ne doživljavaju niti sebe kao bolesne, niti svoje postupke i ponašanje kao neprimjereno, a promijenjen je i afektivitet (emocionalna, osjećajna reakcija na neku situaciju), koja vodi oboljelog kroz novi svijet misli i doživljaja, tuđ drugima. Najteže duševne bolesti nazivamo psihozama.

Alkoholni delirij je predstavnik alkoholne psihoze, bolesti uzrokovane čestim, obilatim pijenjem i napijanjem. To je bolesno stanje poremećene svijesti i s takvim bolesnikom nije moguće smisleno komunicirati. On je u sumračnom stanju, nerijetko u izrazitom nemiru koji potresa organizam u cijelosti i predstavlja potencijalnu životnu opasnost. Bolesnik često ima priviđenja, vidi slike (vizije) ili čuje glasove, većinom neugodnoga karaktera koji ga jako plaše. U televizijskim filmovima i vicevima, poznati bijeli miševi samo su jedan od oblika priviđenja koji muče bolesnika. U trenutku delirija s bolesnikom nije moguće smisleno komunicirati i kasnije se većinom ničega ne sjeća. 


Na slici 1. vidimo kako je jedan pacijent pokušao naslikati svoje halucinacije (priviđenja), glave koje je vidio. Primjećujemo da se crtež sastoji od odvojenih elemenata, bodljikavih oštrica, kandžica, kukica i oštrih te neprirodno zakrivljenih linija.

Nasuprot tome, alkoholičar koji dugotrajno uzima alkohol neumitno pokazuje znakove uznapredovalog psihoorganskog oštećenja (alkoholom oštećen mozak mu tijekom godina sve slabije radi, javlja se zaboravljivost, sve teže računa i misli) te i u svom crtežu pokazuje redukciju (sniženje) i oskudnu izvedbu s elementarnim oznakama siromašnih, rudimentalnih kontura. Proučavajući crteže kroničnih alkoholičara pronađena je redukcija (smanjenje) intelektualnih funkcija uz socijalnu detorioraciju (propadanje i zatajivanje u obavljanju svoje uloge u obitelji i društvu). 

Stručnjaci analizom ovih radova otkrivaju groteskne likove zmijolikih dijelova lica, obrise ljudsko-životinjskih hibrida (likovi ljudi sliče na životinje), oštrinu vizija, nagle kompozicije i velike kontraste u motivu i temi. 

Na slici 2. vidimo na koji način je jedan kronični alkoholičar, inače slikar, naslikao svoj autoportret.

Zanimljivo je, za usporedbu, pogledati crtež desetogodišnje djevojčice, koja iznosi na papir svoje impresije o pijanom ocu koji se klati s flašom. Djevojčica teško doživljava učestale prizore oca i ostalih pijanaca koji krivudaju blatom izlazeći iz seoske krčme, dok se ona u sumrak vraća cestom iz škole. Djevojčica je rano suočena s gorkom zbiljom razorenog doma. Inače, djevojčica je neugledna i prosječan đak, a u ovoj slici progovara snagom koja gledaoca duboko dojmi.

U likovnim tvorbama ovisnika o drogama nailazimo na simbole i prikaze živahnih oblika, sve se kreće od kovitlaca oštrih tonova, preko fantastičnih nadrealističkih erupcija prikaza vatre, grča i kričavih boja do zastrašujućih prizora zvijeri ili grotesknih likova, agresivnih nakaza, dok su ljudske figure deformirane i transformirane. U kulturama Dalekog istoka, droge su štovane kao stimulans religiozno - mističnih doživljaja šamana i obrednih svećenika.

Međutim, iako droge proizvode kratkotrajnu ugodu raspada stvarnosti i stvaraju laganu koprenu, većinom ugodne zamagljenosti između očiju i stvarnosti, one otupljuju oštrinu i obrise stvari, doživljaj se ubrzo iskrivljuje do bola, osobnost se dezintegrira (raspada se ličnost), a granice vlastitog identiteta se kidaju u nepostojanje ikakvog cilja, te droge zapravo blokiraju i inhibiraju (snižavaju i uništavaju), a nipošto ne povećavaju stvaralačku moć.