KONAČNO OSJEĆAM DA ŽIVIM

Lidija Mašinović, Klub "Karlovac"

Vjerujem da mi dr. Emina Kapetanović Bunar neće zamjeriti ako se poslužim citatima koje je ona navela na početku svoje knjige s vrlo smislenim naslovom "Alkoholizam – život na dva kolosijeka".

1.  "Pijanstvo je umišljeno, samovoljno izazivanje ludila."

2. "Najprije čovjek počinje da uzima piće, zatim piće traži piće, a onda piće uzima čovjeka" – kineska narodna poslovica

3. "…alkohol je najpovlašteniji zločinac, on nikada neće biti obješen. On nikada neće sjesti na električnu stolicu…" – Slobodan Marković: "Pijanci idu dijagonalno".

Istovremeno koristim priliku da joj uputim veliko hvala, jer mi je omogućila da shvatim smisao košmara u kojem i s kojim sam živjela. Bilo je to prvo liječenje. Međutim, podcijenila sam "protivnika" – površno, suviše euforično vjerovanje, olako shvaćanje alkoholizma kao bolesti, apstinencija koja je podrazumijevala samo nepijenje… Slijedio je recidiv (punih 9 god.).
Točnije, bilo je to ponovno pijenje i potpuno razvijen alkoholizam. Bježanje u užas – tako bih to nazvala. Povremeno triježnjenje, "čišćenje" – priprema za novo opijanje. Uništavanje sebe i voljenih i dragih osoba.

Opsesija samoubojstvom kao "izlazom", bolesnim pesimizmom koji se očitovao "crnjacima", npr.:

…Surogat sam
nadvremenski, fluidni.
Vjerujem u opsjenarstvo,
Vladavinu bezličnih sjenki…
Moja se utroba suši na vjetru ideala,
A duša, negdje, u pozadini, trune.
Kandže vječnih strepnji trgaju
Misao…

A onda, tračak nade za opstanak, jer sam svoj "crnjak" ipak dovršila s nagovještajem optimizma: 

"Poslat ću zvijer u Crno more i neka mu smisao postane strah od proždrljivih riba."

Ne bih detaljizirala o dolasku na drugo liječenje. Bitno je da sam došla "dobrovoljno" (dehidrirana, predelirantna…), ubrzo, nakon infuzija koje su učinile svoje, moja podsvijest koja je toliko željela "prestati", probudila je svijest i savjest.
Primljena sam u Dnevnu bolnicu za alkoholizam Opće bolnice u Karlovcu i naišla na toliko potrebnu toplinu, suosjećanje i jedva primjetno, ali toliko precizno usmjeravanje prema kvalitetnoj apstinenciji (uostalom, većina dugogodišnjih apstinenata zna što ona podrazumijeva).

Terapijski tim karlovačke Dnevne bolnice, sestre Anđelka i Karmela, psihologinja i drugi, pod maestralnom "dirigentskom palicom" dr. Ante Oreškovića, omogućili su mi da se konačno počnem boriti protiv košmara, vječnog bježanja ni sama ne znajući od koga i čega…

Članovi našeg karlovačkog Kluba liječenih alkoholičara, sada već komotno mogu reći i prijatelji, te moja obitelj, pomogli su mi da u prvom trenu tek bojažljivo pomislim: "Pa i ja nešto vrijedim, mogu i hoću", a zatim sve čvršće, samouvjerenije krenem s mišlju: "ja zaista vrijedim, ako to hoću i želim".

Prestankom pijenja, druženje u klubu liječenih alkoholičara, neobveznim ćaskanjem s medicinskim sestrama i doktorom (jer dovoljno su educirani i pomalo "prefrigani" da i ono neobvezno uvijek bude svrsishodno i "ljekovito"), omogućilo mi je da "popravim temelje" svog življenja, a ostalo, bez žurbe i "srljanja", polako nadograđujem, uljepšavam, koristeći toliko kreativnih i vrijednih sadržaja koji su tu, nadohvat ruke. Treba se sam potruditi (katkad više, katkad manje).

Ponovo koristim svoja čula i konačno osjećam, da, konačno osjećam da živim.