Mr.sc. dr. Davor Moravek

Jedan svećenik nedavno mi je rekao da ga mladi često pitaju zašto je drogiranje grijeh. Budući da sam kao liječnik imao prilike raditi s ljudima koji su se odali tom poroku, kao katolik-laik pokušat ću iznijeti svoje viđenje ovog problema.

Da bi netko mogao razumjeti što je to grijeh, najprije mora moći razlikovati dobro od zla. Dijete uči i spoznaje ono što je dobro - dobra je majka, majčino mlijeko je dobro. Dobra je sigurnost, majčina njedra su dobro. Rano otkrije što je zlo - bol, patnja, biti ostavljen, gladan, neprevijen. Kako odrastamo, počinjemo sami činiti razne stvari. Otkrijemo da nam je majka pružila ljubav. I nebeski Otac pruža nam ljubav. A mi je možemo uzvratiti. No katkada ne uzvratimo ljubav i nanosimo bol drugima oko sebe. Nanosimo bol i sami sebi. Postupno se u nama rađa krivnja - grješni smo.

* * *

U našoj glavnoj molitvi ponavljamo: "Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla". Što je napast? Zašto odabiremo nešto što stvara bol i patnju? Često zato što u tome ne vidimo zlo. Želimo sve isprobati, sve doživjeti, jednostavno, zabaviti se… "Živim danas, ne mislim na sutra", često je geslo i opredjeljenje ljudi koji nemaju neki viši cilj, koji nemaju plan svoga života. Zašto bi se toga bojao, to meni sigurno neće naškoditi? Tako se pitaju neki koji oko sebe vide stvari koje su drugačije od njihovog dotadašnjeg iskustva.

Možemo se upitati što nedostaje tim osobama. Novac? Obitelji? Prijatelji? Zdravlje? Zabava? Oprez? Teško je odgovoriti, jer ljudske sudbine su različite. Ali jedno je sigurno - osobi koja je u takvom iskušenju nedostaje - ljubavi.

Najveća prijevara Zla je da uvjeri ljude da zlo ne postoji!

Pitao sam jednog ovisnika: "Zašto si uzeo drogu?" Odgovorio mi je: "Mislio sam da sam najpametniji!" Oholost. Kada se ostavio droge, rekao mi je da se sada može pohvaliti svojim uspjehom, time da više nije rob svakodnevne navike, svojom slobodom i time kako uspijeva oduprijeti se porivu. To svoje novo iskustvo htio je podijeliti s jednim svojim prijateljem. Evo njegove priče:

"Došao sam do njega; smatrao sam ga prijateljem. On mi je nabavljao drogu. Znali smo provesti vikende zajedno, kuhali bismo, smijali se zajedno. Radio sam za njega, donosio mu novac, krao, varao. Bilo mi je dosta svega, želio sam se osloboditi. Uspio sam. Kako sam ga smatrao dobrim prijateljem, nakon nekog vremena prišao sam mu sav sretan. On je prešao na drugu stranu ceste, okrećući glavu na drugu stranu. Pozvao sam ga. Nije odgovorio. Zaustavio sam ga. Rekao sam mu da sam prestao. A on mi je odgovorio: 'Što si mi to napravio?!' I otišao je. Tada sam shvatio da među nama nije ni bilo prijateljstva; zavaravao sam se. Jedino što je od mene želio, bio je novac. Kad sam mu prestao svaki dan donositi novac za drogu, prestao sam za njega postojati. I dobro je da je tako."

Drugi mi je pričao:
"Ja sam sada već godinu i pol bez droge. Sjećam se kako mi je bilo. Svašta sam činio. Umrli su mi neki prijatelji, uplašio sam se kada sam vidio kako umiru ljudi od dvadesetak godina. Tih godinu dana - dok sam se liječio - to je bio pakao. S drogom je u početku bilo zabavno, no pri kraju sam shvatio da nisam mogao ni plakati, niti smijati se. Bio sam pun gorčine. Roditelji su patili - a to prije nisam ni vidio - jer sam im uvijek nešto zamjerao. Sada nastojim raditi i živjeti sa svojom obitelji. Bio sam u paklu - droge."

* * *

S ovom dvojicom nisam razgovarao o religioznim temama. Kada sam ih upoznao, oni nisu bili vjernici. Samo su znali da pate i željeli su prestati patiti.

Naučio sam ih da je obitelj važna. Pomirili su se sa svojima. Naučio sam ih da moraju misliti na druge - počeli su raditi. Naučio sam ih da nisu sami na svijetu - neka potraže ljubav. Kako su se mijenjali, imali su podršku u drugima. To je mukotrpan put.
Često vidim da onima koji se pokušavaju maknuti od poroka stalno nešto smeta. Ponovno sretnu "staro društvo". Ponovno posegnu za "trenutkom opuštanja". 

Ponovno počnu sumnjati u svoju odluku. Pomisle kako nemaju snage. Pomisle da su "izgubljen slučaj". Izazovu bijes. Potaknu bijes. Budu bijesni.

Potrebno je puno strpljivosti i upornosti i kod njih i u radu s njima. Potrebna je vjera u sebe, vjera u druge i vjera u ljubav.

Vjera i ljubav - to je ključ.

Napušten čovjek povjeruje lažima, povjeruje da zlo nije zlo, nego dobro, jer se tako doima. Kada otkrije da nije tako, misli da je prekasno. Misli da se ne može iskupiti i da je zauvijek izgubljen.

Može li se drogeraš promijeniti? Ne može svatko. Uzevši drogu, kao da potpisuje Ugovor sa zlim. A ugovor, kao i svaki drugi ugovor, nudi nešto privlačno, a uzima svoju cijenu i kasnije svoj danak. Mnogi sami sebi govore: "Uzet ću ovo jer mi na trenutak umanjuje bol, jer me na trenutak čini sretnim. Sutra ću vidjeti." A sutra - bol. Sve što je pokušao zaboraviti, vraća se. Dolazi račun na naplatu. Je li to zdravlje - obitelj - posao? Kako kome. Biva odbačen. I što je više odbačen, više misli o zaboravu. Ulog je sve veći. Cijena koju plaća je sve veća. I ne preza više ni pred čim. Laž. Krađa. Bludni grijeh. Nasilje. Pohlepa.

Naravno, nisu svi isti. Zašto odbaciti nekoga samo zato što želi živjeti bez boli?
Ali mi znamo - nema života bez odricanja. Bez trpljenja. Što više vjerujemo u Dobro ili u Boga, veća je žrtva koju moramo primiti na sebe. Jer vidimo i znamo da svijet nije savršen. Jžer ne okrećemo glavu na drugu stranu. I nismo osamljeni - spoznali smo ljubav.

Zašto je drogiranje grijeh?

Zato što se droga uzima iz znatiželje, iz pohlepe ili zbog bijega od života, a zatim rađa lažima, krađom, nasiljem i velikim jadom. Zato jer s drogom zaboravimo na Ljubav.

Prvi put objavljeno u Veritasu - br.3 (437) - ožujak 2001. (god. 40.), str. 20.