VIKEND TERAPIJA

Dr. Neda Vičić, 
liječnik opće medicine

Liječenje svake ovisnosti je dugotrajan proces. Cilj svake terapije ovisnika trebao bi biti što brže vraćanje u društvo, na radno mjesto. Vikend terapija daje nam tu mogućnost, uz uvjet da je ovisnik sposoban za taj tretman, što će procijeniti njegov terapeut.

Vratit ću se malo vremenski unatrag, kada sam kao liječnik opće medicine, nakon seminara u Kliničkoj bolnici "Sestre milosrdnice", pristupila edukaciji vikendom. Bilo je to 1987. godine. Nakon seminara koji je vodio pokojni prof. dr. Hudolin, pozvao nas je prim. dr. Meuritio Troncoso u sobu broj 1 alkohološkog dispanzera da nazočimo njegovoj grupi liječenih ovisnika o alkoholu. Bio je to obiteljski pristup u liječenju ovisnosti. Bilo nas je desetak seminaraca koji smo se odazvali tom pozivu. Nakon silnih godina rada u ambulanti opće medicine, gdje se uvijek radi pojedinačno sa svakim bolesnikom, meni je to bilo "osvježenje", izlazak u nešto novo. Prim. Troncosso nas je kod svakog susreta pozivao ponovno i kada sam saznala da je počela raditi grupa vikendom, uključila sam se u trajnu edukaciju i boravila u tom vidu terapije tri godine. Bilo je to petkom uvečer i nedjeljom dopodne. U slobodno vrijeme, nakon radnog tjedna izuzevši pokoje dežurstvo nedjeljom.

Na području Črnomerca radilo je tada 11 klubova liječenih alkoholičara s profesionalnim djelatnicima raznih profila zanimanja. Počela sam raditi u Klubu liječenih alkoholičara "Donja Kustošija". 

Što mogu reći o edukaciji putem "vikend terapije"? Seminari su nam davali teoriju u predavanjima alkohologa, nudili nam literaturu, poslije predavanja bile su obvezne rasprave. Ali, ono što nudi terapijska grupa koju vodi dobro izučeni alkoholog - terapeut, to je terapija "uživo"!

Petkom u 18 sati primarius bi nas podijelio u manje terapijske grupe i mi bismo tada jedan sat sami vježbali s liječenim alkoholičarima pod kontrolom primariusa. U 19 i pol sati sakupio bi sve grupe u jednu veliku terapijsku zajednicu. Tada bi on započeo obiteljsku terapiju sa svim članovima kojih je bilo 80 - 100 osoba svakog vikenda. Ne bih se upuštala u opisivanje rada primariusa, jer to se i ne može lako opisati, treba uživo sudjelovati. Brzo je prolazilo vrijeme u toj velikoj grupi gdje su se sučeljavale pojedine obitelji u želji da riješe svoj zajednički problem ovisnosti o alkoholu, tj. o onome što se ispod te vanjske manifestacije krije. Vrlo brzo bi se prestalo govoriti o alkoholu, a o novcu se uopće nije razgovaralo. Oko 11 sati uvečer završavala bi terapijska grupa, svi bi se primili za ruke, otpjevali poneku laganu pjesmicu i počeli se razilaziti svojim kućama, katkad uzbuđeni, katkad mirni i zamišljeni, ali uvijek obogaćeni novim iskustvima i saznanjima. 

Nedjeljom dopodne terapija bi trajala od 8 do 11 sati. Tada je primarius radio samo s jednom velikom grupom, uključujući nas sa svojim suradnicima Klinike u rad grupe. Uvijek je to bilo izravno sučeljavanje s problemom, nije štedio liječene članove i njihove pratioce, a ni nas koji smo se htjeli educirati. Morali smo jako poštivati zakone grupnog rada. Ako ste slučajno zakasnili na početak terapije, tada ste cijelo vrijeme bili izloženi kritici, prozvani kao neodgovorni polaznik, a želite biti profesionalni djelatnik!!

Nemam statističkih podataka o uspješnosti takve terapije vikendom, ali doživljavam kod bivših alkoholičara i članova njihovih obitelji i sada, nakon mnogo godina, da se odmah prepoznajemo i da nikad nećemo zaboraviti vrijeme provedeno vikendima u alkohološkom odjelu Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice".

U tim susretima vidim da su liječene osobe danas vrijedni članovi u klubu, vrlo stabilni, dostojanstveni i završavaju svoj radni vijek uspješno, kao i mi koji smo se tada educirali.

Želim još napomenuti da sam u te tri godine edukacije bila besplatno educirana, da mi je ta edukacija pomogla da se lakše snađem u ratnim godinama. Radila sam niz godina u klubu liječenih alkoholičara i bez novčane naknade, kako bi se odužila alkoholozima Klinike za alkoholizam, osobito gore spomenutom prim. dr. Troncosu.

Idealno bi bilo da vikend terapiju provodi uvijek jedan psihoterapeut, pa da se eventualno mijenjaju terapeuti jednom godišnje. To moje razmišljanje je nastalo razgovarajući sa sada liječenim alkoholičarima u vikend terapiji.