SJEĆANJA NA BOLNIČKE DANE
 SJEĆANJE NA DANE ALKOHOLIZMA

S.V. , Psihijatrijska bolnica Vrapče

Ležeći u tami sobe, u mislima sastavljam kockice svog života. Iako se ne želim sjećati, misli mi same lete na dane kad nisam mogla zamisliti život bez alkohola. Pitam se: "Bože jesam li to bila ja?" Jutro je, budim se, a glava me užasno boli. Pitam se "koliko sam sinoć opet popila?". Pokušavam izbrojiti koliko je runda palo i pokušavam, ali ne mogu. Ustajem s čvrstom odlukom da danas ne pijem ništa. Polako, onako s glavoboljom i mučninom u želucu spremam se na posao. Dolazim na posao, kuham prvu jutarnju kavu. Polako ulaze i prvi gosti. Poslužujem ih, a ruke neprimjetno drhte. Kako se samo zavaravam. Nije to neprimjetno, ja se samo nadam da drugi to ne primjećuju. Razmišljam o staroj poslovici - Klin se klinom izbija i uzimam štok. Popit ću samo jedan da mi se želudac smiri i da ruke prestanu drhtati. Malo kasnije razmišljam: "Ma, k vragu sve, mogu još jedan". Sad se već osjećam bolje. Dolaze i stalni gosti. Naručuju sebi piće uz obveznu rečenicu: "Popij i ti nešto". Zašto ne. I opet štok. Pomalo osjećam glad, pojedem sendvič. Poslije gableca, obvezno pivo. Jedno mi nije dosta. Otvaram drugo, treće i tako do kraja smjene. Danas mi se baš i ne ide odmah doma. Ostajem s nekim "prijateljima" na piću. Naravno pivo. Nakon nekoliko rundi, odlazim u drugi kafić do prijateljice. Opet piće. Runde se samo izmjenjuju. Jedna za drugom. Onako dobro raspoloženi, pada prijedlog "Hajdemo na muziku". Uz pjesmu i ples, pivo za pivom. Toliko sam dobro raspoložena da ništa drugo nije važno, bitno je da se ima novaca za još koju rundu. Koliko je sati? Vrijeme je za odlazak kući. Dolazim kući, moji spavaju. Izvrsno, bar neće znati kad sam došla. Malo mi se vrti, ali proći će čim legnem. Večera me čeka. Ma nema veze, jest ću sutra. U glavi mi je kaos, ali to je prolazno. Ujutro se budim s istom glavoboljom i mučninom u želucu i mislima - danas neću piti ništa. Dolazim na posao i priča se ponavlja, sve do onog dana kad više ni alkohol ne pomaže da se dobro osjećam. Gledam se i pitam: Što sad? Postajem svjesna da ovisim o alkoholu i da mi je jedini izlaz liječenje jer sama ne mogu prestati piti. 

Sad razmišljam o danima u kojima više nema alkohola. U početku je bilo teško, još uvijek je katkad teško. Nema više mučnine, glavobolje, ali nema ni piva, ni štoka. Moja razmišljanja se mijenjaju. Katkad se upitam: "Zašto ne popiti jedno pivo - samo jedno?", ali isti tren postajem svjesna ako popijem jedno, drugo će doći samo, a onda i treće. Hoću li moći stati nakon trećeg? Ne, ne želim riskirati, da se ponovo nađem na dnu sada kad se tako dobro osjećam. Sada, kad o svemu mogu bistro razmišljati. Ipak, ni fanta nije tako loša. Ne znam što proživljavaju oni koji su zarobljeni u paklu droge, ali ja sam prošla pakao alkohola i to više ne želim ponovo prolaziti. Osjećam se kao ponovo rođena, a to je divan osjećaj i nadam se da ću se još dugo, dugo tako osjećati. Polako me lovi san, tonem u san s mislima "Ipak je ovaj život lijep i bez alkohola".