SJEĆANJA NA BOLNIČKE DANE
JANKOMIR, JESEN-ZIMA 2000/01

Igor Bošnjak, 
pacijent IV odjela PB Jankomir

Još početkom prošle jeseni Jankomir mi je bio tek nejasan pojam koji bih povezivao meni s nepoznatim dijelom grada u kojem živim i radim već podulji niz godina ili - dok bih se u društvu vozio na večernje bakanalije u daleko znanijem Zelendvoru - s imenom duševne bolnice o kojoj sam znao tek to da su u njoj posljednje utočište potražili i neki, u potonjim vremenima, znameniti Hrvati. Nisam tada ni slutio da će i meni Psihijatrijska bolnica Jankomir, točnije njezin IV. odjel, Odjel za alkoholizam i druge ovisnosti, postati privremeni dom i mjesto gdje ću i sam potražiti pomoć i mir. Toliki su, eto, bili razmjeri mog neshvaćanja, krivog razumijevanja, ili možda namjernog ignoriranja, problema u kojem se nalazim.

Akutna kriza, koja mi je početkom jeseni u roku od nekoliko tjedana srušila svako samopouzdanje, uzdrmala jedva pronađeni (?) smisao egzistencije, dovela do ruba duševne i tjelesne bijede, uništila svaku nadu u mogućnost obnove već izgubljenog bračnog života, natjerala me na to da pokucam na vrata Odjela i potražim pomoć.

U početku mi je organizacija života i rada na Odjelu više nalikovala košmaru negoli kakvoj stvarnoj organizaciji terapijskog djelovanja. A onda - nakon što je početna kriza prevladana, a apstinencijska kriza uz medicinsku pomoć minula - preda mnom su se otvorili novi vidici. Suočio sam se s terapijskom zajednicom i oblikom socijalne psihoterapije u maloj grupi. I tu je negdje krenulo. Krenulo nabolje. Po prvi put u životu mogao sam jasno identificirati i definirati svoj problem kao alkoholizam, problem koji potrebuje institucionalni tretman i organizirano liječenje.

Edukacija je u tom pogledu, što teorijska, što praktična, crpljena na iskustvu iz neposrednog okružja slično pogođenih ljudi, supatnika, bila više nego odlična. Sve ono što nisam o sebi naučio iz desetak pročitanih knjiga, što stručne, što beletrističke i publicističke literature, iz prijašnje individualne psihoterapije, u kojoj je i sam psihoterapeut bio i više nego voljan prijeći preko mog alkoholizma, zastirući ga atributima izvedenog, sekundarnog, dalo bezostatno prenijeti na mene - sada je postalo kristalno jasno, uza sav osjećaj nelagode koji takva spoznaja o sebi ostavlja za sobom. Objasnili su mi da je to početak na mukotrpnom putu svladavanja ovisnosti. Pozitivan početak, početak koji pruža nadu.

I tako sam počeo komunicirati, sa samim sobom i s ostalim članovima terapijske zajednice, počeo uočavati, pratiti, verbalizirati i komunicirati problem koji me prati već niz godina. Uočio sam smislenost njegovog grupnog i obiteljskog tretiranja u odnosu individualno, klasično frontalno. Jer poremećaj je dobrim dijelom socijalan i za sobom povlači socijalne posljedice, poremećaj nastao u društvenoj interakciji. Shvatio sam tako da ga tek ta interakcija može primjereno osvijestiti i sanirati. A život i iskustvo svakog pojedinog člana zajednice, uz primjerenu podršku terapeuta, svakim danom, uza sva kolebanja, udare koji dolaze iz vanjskog svijeta, nedoumice koje se posljedično tome javljaju, donose onaj surplus svjesnosti i jasnog uvida koji je neophodno potreban u borbi protiv užasa ovisnosti. Mislim da aktivno sudjelujem u nastojanju tog surplusa kod sebe, a vjerujem i nadam se, i kod drugih sudionika u terapiji.

Moram zabilježiti i važnost utjecaja prirodnog ambijenta u kojemu se se smjestili bolnički odjeli na moju individualnu terapiju. Stabla jankomirskog parka i zvjezdano nebo nad njim daju mi dovoljno energije za suočavanje s dinamikom i užurbanošću života u terapijskoj zajednici, a pružaju mi i azil meditativne osame, svaki puta kada za njom osjetim potrebu.