SOCIJALNI RADNIK KAO STRUČNI DJELATNIK U PSIHIJATRIJSKOJ BOLNICI

Dubravka Lacković, 
dipl.ing.socijalnog rada, PB Jankomir

Kako alkoholizam nastaje u životnoj okolini, odnosno tamo gdje alkoholičar živi i radi, nameće se potreba da se i okolina u okviru svojih mogućnosti mijenja, odnosno izgradi pravilniji i korisniji stav i odnos prema svomu bolesnomu članu. S obzirom na to da je bolest napredovala upravo u interakciji s tom okolinom, bilo na svjesnoj , bilo nesvjesnoj razini, važno je da se članovi obitelji uključe u proces liječenja i rehabilitacije, jer na taj način pomažu i sebi i svom članu.

Suradnjom s radnim organizacijama uočeno je da ih većina još uvijek relativno kasno reagira na alkoholizam svog radnika, često zbog uopće prihvaćene navike pijenja na radnom mjestu pa se mjere poduzimaju u fazi kad su samo liječenje i rehabilitacija znatno otežani.

Na temelju dosadašnjih iskustava, možemo reći da pogrešni postupci upravo potpomažu tijek bolesti, npr. tolerancija nerada, neopravdanih dana, bolovanja, nepridržavanje akata, neuspjeli diciplinski postupci, nerazumijevanje i ignoriranje problema, prebacivanje brige i odgovornosti na drugoga, odbijanje suradnje u liječenju te konačno nekritičnosti prema vlastitom pijenju i promijenjenom ponašanju, koje se još uvijek lakše uočava kod nekoga drugog nego kod sebe. Poduzeća koja poduzimaju određene mjere prevencije u pogledu pijenja na radnome mjestu ( naročito su važni stavovi i postupci rukovoditelja) regrutiraju znatno manji broj alkoholičara, odnosno pravovremeno upućuju na liječenje one kojima je to potrebno. Njihova suradnja znatno olakšava povratak radnika u okolinu i pridonosi boljoj rehabilitaciji. 

U pogledu suradnje s centrima za socijalnu skrb, uočeno je da interveniraju za one alkoholičare koji su ili sami, ili zajedno s obitelji već ranije u tretmanu centra, te uglavnom nisu u radnom odnosu. Vrlo često se radi o već poodmakloj fazi bolesti alkoholizma, a uz to je i problem trajnog smještaja, bolje rečeno, čekanje smještaja u dom i slične ustanove ili druge obitelji. U tom slučaju, teško je govoriti o potrebi liječenja, već su dominantne upravo socijalne prilike, tako da se dobar dio vremena i angažmana utroši na sređivanje zdravstvene zaštite i izvanbolničkog smještaja. 

I, na kraju, potrebno je reći da bi se suradnja s okolinom alkoholičara mogla uspješno odvijati, nužna inicijativa dolazi od onoga kome je pomoć potrebna. Ako je cilj samo smjestiti bolesnika u bolnicu i prepustiti terapijskom timu da se s njime bavi i da ga "izliječi", onda moramo reći da je riječ o zabludi koja će se i dalje uporno odražavati na rezultate liječenja. Međutim, takav pristup nikako ne oslobađa svakog pojedinog alkoholičara da glavnu brigu i odgovornost za svoje zdravlje, pa tako i liječenje, preuzme sam. Znači, nisam neodgovoran zato što sam bolestan, nego sam bolestan zato što sam bio neodgovoran. Stoga se glavni dio terapijskog postupka upravo svodi na to, da svaki pojedinac preuzme odgovornost za svoje ponašanje i vrati svome životu dostojanstvo, smisao i samopoštovanje.