Ana Štimac, dipl. soc. radnica, Klub Špansko

Ukoliko prihvaćamo definiciju alkoholizma kao socijalno medicinske bolesti, prihvaćamo i potrebu socijalne rehabilitacije, odnosno resocijalizacije ovisnika o alkoholu. Iz dugogodišnjeg iskustva u radu s ovisnicima o alkoholu znam da je zdravstveni oporavak relativno brz nakon uredne apstinencije, no resocijalizacija ovisnika je dugotrajna, često izostaje te predstavlja ozbiljnu prepreku daljnjoj apstinenciji. 

Pod resocijalizacijom smatram afirmaciju ovisnika o alkoholu (proporcionalno trajanju apstinencije) - u braku, obitelji, na radnom mjestu, razvoj kvalitete života apstinenta prema očekivanoj razini društvenog, kulturnog i osobnog te sposobnost suočavanja sa životnim problemima bez konzumacije alkohola. Resocijalizaciju može provoditi stručni djelatnik u klubu liječenih alkoholičara, posebno socijalni radnik koji je za to školovanjem senzibiliziran, ali i drugi stručni djelatnici koji će s aspekta svoje profesije kreirati sadržaj rada. Za sve stručne djelatnike nužna je dodatna edukacija iz alkoholizma, obvezno poznavanje jedne terapijske tehnike te kontinuirana edukacija uz pomoć literature, seminara i sl. Neodgovoran je rad stručnog djelatnika koji se ne razlikuje od rada paraprofesionalnog djelatnika, npr. pomoć putem pružanja "svoga viđenja stvari" laičkim pristupom. Dobar stručni rad u klubu liječenih alkoholičara potiče apstinente na uzajamnu pomoć i podršku, čime postižemo cilj našega rada - motivaciju za održavanjem apstinencije ovisnika u kojoj će sami stvarati uvjete za rast kvalitete života.

Kratak prikaz izvaninstitucionalnog tretmana ovisnika o alkoholu s vremenskim trajanjem prikazan je shematski. 


Važeći Zakon o socijalnoj skrbi koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine ovisnike o alkoholu spominje u nekoliko članaka. U poglavlju II. kao korisnici socijalne skrbi u članku 10. stavak 2. toč.3. "druga osoba koja je u nevolji zbog poremećenih odnosa u obitelji, ovisnosti o alkoholu, drogama …" 

U poglavlju III. u kojem se spominju prava u sustavu socijalne skrbi, članak 13. govori o pravu na savjetovanje - "savjetovanje je sustavna i programirana pomoć kojoj je svrha uspješnije prevladavanje nedaća i teškoća, stvaranje uvjeta za očuvanje i razvoj osobnih mogućnosti te odgovornog odnosa pojedinca prema samom sebi, obitelji i društvu." Članak 14. u vezi s člankom 13. pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća "odnosi se na vođenje kućanstva , raspolaganje novcem, organiziranje učenja djeteta, nabavu odjeće, uključivanje u javne kuhinje, klubove…"

U članku 71. "Skrb izvan vlastite obitelji osigurava se psihički bolesnoj osobi, osobi ovisnoj o alkoholu, drogi ili drugim opojnim sredstvima, kojoj nije potreban smještaj u bolnici, a skrb joj se ne može pružiti u vlastitoj obitelji.".

U članku 82. gdje se navode djelatnosti Centra za socijalnu skrb u stavku 3. toč. 4. "obavlja poslove savjetovališta za probleme braka i obitelji, odgoja djece, posvojenja, sudjeluje u suzbijanju ovisnosti o alkoholu, drogama ili drugim opojnim sredstvima".

U članku 93. spominju se korisnici doma socijalne skrbi u stavku 1. b) "dom za odrasle osobe za tjelesno, mentalno ili višestruko oštećene ili psihički bolesne odrasle osobe, ovisnike o alkoholu, drogama…" To je jedan od najčešće upotrebljavanih članaka Zakona, u praksi Centara za socijalnu skrb kada su u pitanju ovisnici o alkoholu. U praksi nedostaje ozbiljan program rada s ovisnicima o alkoholu, u smislu prevencije, ranog otkrivanja, pomoći pri liječenju te resocijalizacija, a koji bi bio usmjeravan iz Ministarstva rada i socijalne skrbi , što bi značilo zajedničke kriterije rada za područje svih centara za socijalnu skrb. 

Kontakt socijalnog radnika s ovisnikom o alkoholu u uredima za socijalnu skrb počinje vrlo rano posrednim tretmanom "žrtava" njegove ovisnosti, traženje pomoći od strane supruge bilo da se radi o materijalnoj pomoći, bilo o pomoći u vezi s odgojem djece, u posredovanju kod rastave braka. Socijalni radnik u suradnji s liječnikom primarne zdravstvene zaštite i suprugom trebao bi inicirati tretman ovisnika u zdravstvenoj ustanovi.

Socijalni radnik, kao stručni djelatnik u klubu liječenih alkoholičara potiče posebno - međusobno druženje, iznošenje iskustava u svrhu osobnog uvida i pomoći drugima, tematskom razradom psihodinamike obiteljskog i bračnog života djeluje na rast kvalitete života tijekom apstinencije; radi na kontinuitetu resocijalizacije kao stručnog postupka motivirajući studente socijalnog rada na rad s ovisnicima, potiče osnivanje novog kluba liječenih alkoholičara -motivirajući višegodišnje apstinente na organizaciju, uz osobnu pomoć i podršku.

IZVANINSTITUCIONALNI TRETMAN OVISNIKA O ALKOHOLU

10 - 15 GODINA
 I. DETEKTIRANJE PROBLEMA OVISNOSTI IZ OKOLINE

• radno mjesto 

• liječnik primarne zdravstvene zaštite 

• supruga 

• ili svi zajedno

1 - 3 MJESECA 
II.TRETMAN VEZAN ZA INSTITUCIJU

• stacionar 

• dnevna bolnica 

• vikend bolnica 

• dispanzer i sl. vidovi ambulantnog liječenja 

• ( u tijeku tretmana upoznavanje s klubom liječenih alkoholičara)

5 GODINA > 
III. KLUB LIJEČENIH ALKOHOLIČARA

Djelatnost 

• redoviti tjedni terapijski sastanci

• godišnje skupštine

• suradnja s KB "Sestre milosrdnice", PB Vrapče, PB Jankomir

• posjete drugim klubovima, sastancima udruga klubova članova

• sudjelovanje na seminarima, simpozijima i sl. 

• ostalo - povremeni izleti, posjeti kazalištima, čajanke (provođenje slobodnog vremena bez alkohola)

• osnivanje novog kluba liječenih alkoholičara porastom broja članova kluba 

• sudjelovanje u raznim preventivnim aktivnostima 

Način rada 

• proziv i pijenje disulfirama

• razgovor s najpotrebitijim članom

• tematski rad s aktiviranjem svih 

•  suočavanje 

•  poučavanje 

• povremeni rad s grupom žena ili djece

Socijalni radnici stručni djelatnici u klubovima liječenih alkoholičara većinom ne rade u sustavu socijalne skrbi, nego su mladi i ambiciozni nezaposleni socijalni radnici ili još studenti socijalnog rada koji sami plaćaju dodatne edukacije, volontiraju u radu kluba liječenih alkoholičara te nastavljaju raditi na vlastitoj kvaliteti, osluškujući potrebe članova kluba iz čega se razvijaju i drugi oblici pomoći ovisnicima i njihovim obiteljima.

Kao veliki tehnički problem vidim nepostojanje dogovorenog modela osnivanja klubova liječenih alkoholičara. Posebno zato jer se nerijetko događa da ovisnik na početku apstinencije ili mladi terapeut počinju osnivanje kluba, oni nužno trebaju pomoć i podršku, a za sada nije definirano gdje i od koga takvu pomoć mogu dobiti.

Nadamo se da će ovaj Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara u svom daljnjem radu biti od velike praktične pomoći mladim terapeutima i apstinentima, imajući konkretne odgovore: tko, gdje i kako može osnovati klub liječenih alkoholičara (npr. imajući iskustva dosadašnjih klubova), koje su osnovne stručne i teorijske postavke Zagrebačke alkohološke škole koje se ne mogu mijenjati pri osnivanju i u radu kluba liječenih alkoholičara, a koji je kreativni i organizacijski dio koji ovisi o idejama, struci ,iskustvu i kreativnosti osnivača, tko može biti terapeut, gdje ga naći, tko ga plaća i supervizira?

Stoga, predlažem da se ispred Saveza klubova liječenih alkoholičara RH uputi pitanje Ministarstvu socijalne skrbi: Koje su mogućnosti i načini djelovanja socijalnih radnika u prevenciji i resocijalizaciji ovisnika o alkoholu na području RH, imajući u vidu suradnju Ministarstva socijalne skrbi s Hrvatskim savezom klubova liječenih alkoholičara i Klinikom za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice" te PB Vrapče i PB Jankomir kako bismo na taj način zaokružili "socijalno zdravstveni" tretman ovisnika o alkoholu.